1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Asadovo potiskivanje IS-a

Palmira je ponovo u rukama Asadovih trupa. To znači puno više od pukog vraćanja pod nadzor ranije okupiranog teritorija, smatra glavni urednik DW-a Alexander Kudascheff.

To se više ne može previdjeti: vojno povlačenje IS-a u Siriji i Iraku. Asadove trupe su antički grad Palmiru ponovo vratile pod svoj nadzor. To je jako važno, kako u simboličnom, tako i u strateškom smislu. Sad Asadove akcije trebaju i moraju biti usmjerene na glavno uporište IS-a - Raku. Istovremeno, iračka vojska priprema napad na Mosul. Ako to uspije, onda će teritorij tzv. Islamske države biti zbijen, a njezin poraz, njezino uništenje predvidivo. To međutim ništa ne mijenja u pogledu opasnosti od mogućih terorističkih napada u Europi. Eventualno se čak i povećava opasnost od terorizma, jer IS u svojim uporištima dolazi pod pritisak, tako da bi se moglo dogoditi da udari divljački i bez cilja. Jedno je sigurno: IS je pod vojnim pritiskom i sve je manje dragovoljaca koji dolaze boriti se na strani IS-a.

Pomicanje strateškog težišta

Vjerojatna propast IS-a, prestanak svakodnevnog barbarstva u ime islama, nestanak previše samouvjereno proklamiranoga kalifata je najprije blagoslov za napaćene ljude u Siriji i Iraku. Asadovom pobjedom u Palmiri - uz rusku podršku - pomiču se strateška težišta u toj regiji. Za sada. Asad je konačno ponovo čimbenik moći. Ovisi doduše o milosti Moskve, koja ga, ako bude htjela, brzo može pustiti i da padne, ali njega se više ne može previdjeti. Tko želi mir ili u najmanju ruku okončanje rata u regiji, ne može izbjeći Bašara al Asada. To je gorka spoznaja za sirijsku demokratsku oporbu u egzilu, ali to je politička realnost. Čovjek koji je odgovoran za pet godina strašnoga građanskog rata i više od 250.000 mrtvih, za mučenja i prisilna raseljavanja, ponovo je izuzetno važna figura u bliskoistočnom pokeru za utjecaj.

Alexander Kudascheff

Alexander Kudascheff

A i Rusi su sad - više nego ikada - sila za pregovaračkim stolom. Oni su omogućili da se postigne uspjeh u borbi protiv IS-a. Oni neće dopustiti da im netko ospori te zasluge. To znači da, s jedne strane, Asad ostaje na funkciji, a s druge strane da su Rusi - usprkos svim ekonomskim problemima kod kuće - ponovo postali više nego moćan igrač na Bliskom istoku. I to ne samo zbog svojih baza u Siriji već i kao suparnik Sjedinjenih Američkih Država, koje su se, pod vodstvom Obame, povukle iz te regije i koje tamo kao da više nemaju vlastitih interesa. Vjerojatno je to, nakon fijaska s ratom u Iraku, fatalna greška ali, u najmanju ruku, razumljiva.

A Europljani - zaokupljeni izbjegličkom krizom? Oni su doduše prisutni za pregovaračkim stolom oko rješavanja krize u Siriji. Spremni su ekonomski se angažirati, pa i svojim društvenim i vrijednosnim kompetencijama. Ali, oni samo sudjeluju u razgovorima i u najboljem slučaju su supotpisnici mogućeg mirovnog sporazuma. Njihov utjecaj u ovoj vanjskopolitički važnoj regiji u neposrednom susjedstvu je skroman, pa čak i minimalan. I Pariz i London, koji tradicionalno vode vlastitu bliskoistočnu politiku, su potisnuti na margine i na funkciju pukih promatrača - i pored vojnog angažmana Francuske nakon napada 13. studenoga 2015. To dakle očito nema efekta koji bi se ogledao u političkom utjecaju.

Neobjavljeni rat između šijita i sunita

Sadašnje strateško stanje moglo bi se opisati ovako: Asad je veliki pobjednik u borbi protiv IS-a. Rusi su vratili svoj utjecaj. Amerikanci su se, zabavljeni izbornom kampanjom i usprkos neumornog Johna Kerryja, sveli na funkciju promatrača. Europljani sudjeluju u razgovorima, ali ništa ne odlučuju. IS je pred propašću. Islamistički teror će se nastaviti. U Pakistanu, Nigeriji ili Europi. Terorizam ostaje najveći izazov za arapski i islamski svijet. A Iran se, očito uspješno, bori za prevlast u regiji, isto kao i šijiti. Istovremeno Saudijska Arabija - upletena u rat u Jemenu - gubi. Drugim riječima, neobjavljeni rat između šijita i sunita se nastavlja.

Preporuka uredništva