1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Ako je i hulja, ipak ti je otac

Mora li sin plaćati za skrb oca, čak i ako već desetljećima uopće ne komuniciraju? Njemački sud je odlučio: da, mora! Takva odluka je izazvala živu polemiku u njemačkoj javnosti.

Takvih žalosnih priča o raspadnutim obiteljima ima na tisuće. U ovom slučaju, riječ je o sinu koji sa svojim ocem praktično nije razgovarao više od četiri desetljeća.

Doduše, i prije toga je bilo trzavica u obitelji, ali su se roditelji konačno rastali 1971. Sinu je tada bilo osamnaest godina, a otac nakon rastave više nije htio imati nikakvog posla, niti sa bivšom suprugom, niti sa svojim sinom.

Isprva je sin još donekle pokušavao kontaktirati oca, ali je brzo shvatio kako se on uopće ne zanima za njegov život. Kad mu se pohvalio kako je maturirao, njegov otac koji je radio kao frizer je tek slegnuo ramenima. Kad mu je rekao da će se oženiti, još u nadi da će oca zanimati njegova izabranica i da će možda poželjeti doći na vjenčanje, on mu je tek promrmljao "ti si lud".

Pored tolike nebrige oca je i sin nakon nekog vremena prekinuo čak i takve, sporadične pokušaje barem nekakve komunikacije. Slijedio je svoju karijeru, postao je državni službenik i oca praktično nije imao. I otac je smatrao kako nema sina pa ga je tako izrijekom i izuzeo iz testamenta.

Starac u staračkom domu

Mnogo je onih koji svog oca ili majku, čak i kad su živi, znaju samo s požutjelih fotografija. Ali kad treba plaćati za njihovu skrb, država se odmah sjeti potomaka!

Ništa od imutka, ali čitav dug

Ali sin ionako tu nije niti očekivao neki imutak. Očeva mirovina frizera ionako nije bila velika. Povrh toga, kako to obično biva, sa starošću su došle i bolesti i nebrižan otac je morao u starački dom. Njegova mirovina nije bila dovoljna za tu njegu tako da je prije dvije godine umro, ostavivši iza sebe oko 9.000 eura duga.

Grad Bremen, u kojem se odvijala ova gotovo uobičajena ljudska drama, i zakonski je bio obavezan pokušati naplatiti taj dug od nasljednika preminulog starca. Sin, a i njemu su danas 62 godine, nije želio niti čuti da nešto plati nakon svega što je preživio. Još i danas se srami takvog roditelja tako da ne želi niti da se njegovo ime igdje spominje u javnosti. A sad još mora plaćati dugove takvog oca?

Počelo je sudsko natezanje koje je došlo sve do najvišeg, Saveznog suda u Karlsruheu. Prethodna instanca, Viši pokrajinski sud u Oldenburgu je još odlučio kako sin ne mora ništa platiti. Jer, otac se "svjesno i trajno distancirao od svakog odnosa" i samim time se "postavio izvan odnosa obiteljske solidarnosti". Povrh toga, to se dogodilo na način da je za sina to ostalo trajna trauma.

Ali najviša sudska instanca je utvrdila kako se otac, ovako ili onako, ipak brinuo za sina do njegove punoljetnosti i bez obzira na njegov kasniji prekid odnosa sa sinom, tu ne može biti riječi o "teškom propustu roditeljskih dužnosti" u doba dok su živjeli zajedno.

Štoviše, niti izričito izuzeće sina iz testamenta "ne znači da on ne postavlja zahtjev za skrb kakva pripada roditelju", nego da je time pokojnik tek "ostvario svoje pravo kojim sam odlučuje o svom imutku". Utoliko sin ipak mora platiti dug koji je nastao njegom njegovog oca.

Savezni sud u Karlsruheu

Odluka suda je razveselila općine koje inače plaćaju račun. O odluci najviše sudske instance se nema što raspravljati, ali mnogi misle: pravda izgleda drugačije.

Potomci kao "krava muzara" države?

Mnogo je onih koji su sa nezadovoljstvom primili takvu odluku Saveznog suda, jer i odnosi u obiteljima već odavno nisu ono što su možda nekad bili. Osobito u obiteljima razvedenih roditelja se često događa da se prekidaju sve veze. Ali ipak, i onda djeca moraju plaćati za roditelje koji su ih napustili?

Naravno, odlukom suda je vrlo zadovoljan i grad Bremen i čitava birokracija u Njemačkoj. Staraca je sve više tako da samo mali grad-pokrajina Bremen mora plaćati preko 150 milijuna eura godišnje za skrb staraca koji sami ne mogu plaćati. U pravilu, samo ako njihova djeca mogu dokazati da nemaju novca i da su sami socijalni slučajevi, onda država plaća čitav iznos.

To je zamjerka ovoj sudskoj odluci koju iznosi i stručnjak za obiteljsko pravo Jörn Hauß: "Ako se ovakvo neodgovorno ponašanje oca prihvaća bez ikakvih sankcija, onda se obitelji svode na servis nedostatnih usluga države", ljuti se pravnik. "Čini mi se da Savezni sud uopće ne zanima kvaliteta obiteljskih odnosa, nego da iz puke institucije obitelji izvlači prava i obveze. A to ne smatram primjerenim današnjem vremenu", misli Hauß.

Tvrdoglava slika idealne obitelji

Žena u staračkom domu

U starosti i bolesti je potrebna njega, a mirovina često nije dovoljna. Slovom zakona onda moraju plaćati djeca, praktično bez obzira na njihove odnose.

Doista, uvijek iznova se vode ovakvi sporovi gdje potomci ne misle da svojim roditeljima išta duguju. Ali u pravilu, zakonodavac obitelji promatra kroz "ružičaste naočale" gdje potomci moraju iskazivati vječitu i neograničenu zahvalnost svojim roditeljima.

Takve su onda i presude. Na primjer, u tom mnoštvu sporova je i jedan slučaj iz Gelsenkirchena gdje je jedan muškarac odbijao plaćati skrb za svoju majku. Majka je bila psihički bolesna i zlostavljala ga je dok je bio mali. Sud je ipak odlučio da mora platiti za svoju majku 40 tisuća eura troškova skrbi i liječenja.

Iznimke su doista rijetke. Još 2004. je isti Savezni sud ipak odlučio kako jedna žena ne mora plaćati za skrb svoje majke, jer ju je ona već kao jednogodišnju curicu dala baki i djedi na skrb. Tek u tom slučaju sud smatra kako je došlo do "teškog zanemarivanja" roditeljskih dužnosti pa se onda niti potomak ne mora osjećati obvezan prema roditelju.

Preporuka uredništva