1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Hrvati prekasno odlaze u domove za starije

Hrvatska je početkom godine imala 52 društvena i dvostruko više privatnih domova za starije i nemoćne osobe. Obzirom na sve starije stanovništvo, zamjetna je nedovoljna skrb države za ovu ranjivu kategoriju.

Copyright für alle Fotos hat unserer Korrespondent Sinisa Bogdanic. Alle haben das Stichwort: Altersarmut Kroatien Alle wurden in Zagreb, im September 2012 aufgenommen. Workshop im Altersheim Mesvescak, Zagreb, Kroatien

Altersarmut Kroatien Zagreb

Odlazak u dom i danas obilježavaju mnoge predrasude pa će tako brojni građani reći da je to "put bez povratka“ ili mjesto na koje odlaze oni koji "nemaju nikoga svoga“, no stvarnost je sasvim drugačija. Domovi svojim štićenicima omogućavaju zdravo i aktivno starenje, a iskustvo pokazuje da korisnici domova duže žive, ukoliko su imali dovoljno sreće i novca da u njih dođu na vrijeme.

Iako se, temeljem nekoliko primjera koji su skandalizirali javnost proteklih godina, misli da je skrb o starijima brz put do novca, poduzetnik Mirko Žužić tvrdi da nije tako. Prije godinu dana je otvorio luksuzni dom nazvan Oaza u Ključić brdu nedaleko Velike Gorice u kojega je uložio oko 35 milijuna kuna i koji danas može primiti 120 osoba. Kaže, mala je to cijena u odnosu na slične objekte koji se grade u inozemstvu. O korisnicima brine medicinsko osoblje, fizioterapeuti, socijalni radnici pa i psiholog. Osim vrhunskog smještaja i netaknute prirode, na raspolaganju im je i velika kapelica sagrađena uz glavni objekt. No "trajna ulaznica" za Oazu košta od 5.900 do 9.600 kuna mjesečno, ovisno o potrebnoj njezi, pa je razumljiva činjenica da je više od 50 posto smještajnih kapaciteta još uvijek neiskorišteno.

Adresa za imućnije seniore: privatni dom Oaza

Adresa za imućnije seniore: privatni dom Oaza

Privatni i društveni domovi u nejednakom položaju

"Imate apsurdnu situaciju. Postoje društveni domovi u kojima je cijena boravka subvencionirana. U privatnim domovima toga nema i to je ustavna kategorija u kojoj nismo jednaki pred zakonom“, priča u razgovoru za Deutsche Welle Žužić i objašnjava da bi bilo logično kada bi nositelj subvencije bila osoba, a ne dom. Tek tada bi se mogla uspoređivati cijena društvenih i privatnih domova.

Vlasnik Mirko Žužić s osobljem doma Oaza

Vlasnik Mirko Žužić s osobljem doma Oaza

U inozemstvu je, kaže Žužić, normalno da ljudi stečenu imovinu stavljaju u funkciju starosti. Taj model, zbog zamrlog tržišta nekretnina, trenutno nije moguće primijeniti u Hrvatskoj. No Hrvati ionako nerado prodaju nekretnine i smatraju da je njihova obveza proslijediti ih potomcima. "I to je u redu, jer bi po logici stvari onda ta djeca trebala pomagati roditeljima da se smjeste u ovu ustanovu“, kaže naš sugovornik. Drugi problem je, ističe, što ljudi odlazak u domove ostavljaju za zadnji trenutak, onda kada su potpuno nemoćni, kada se djeca o njima ne mogu više brinuti i kada više ne mogu uživati u opuštenom životu kojega im takva ustanova nudi kroz druženje, brigu o zdravlju i traženju novoga smisla života. "Ipak, hvalimo se s nekoliko naših štićenika koji su u dom došli nepokretni, a danas hodaju. To je dokaz da se s njima stručno radi", zaključuje Žužić.

Prestara da bi uživala u domu

Liječnica Bosiljka Rajnvajn (91) je u mirovini već 26 godina. Kaže, suprug joj je doživio 92 godine, no nije htio ići u dom. “Rekla sam mu, ja ću otići u dom i uživati u njemu barem te dvije godine koliko si ti stariji od mene”. Nakon njegove smrti je zatražila smještaj u društvenom domu no zbog dugih lista čekanja mir je potražila u Oazi. “Kada su vidjeli da imam veliku mirovinu, odmah su mi rekli da ja nisam za društveni dom”, priča za DW.

91-godišnja Bosiljka Rajnvajn žali što je prestara da bi iskoristila svu ponudu doma Oaza

91-godišnja Bosiljka Rajnvajn žali što je prestara da bi iskoristila svu ponudu doma Oaza

I ona kaže da je dom u kojem je smještena raskošan, ali i da je prestara da bi potpuno uživala u njegovoj ponudi. "Prilike su takve da ljudi idu u domove tek kada su teško bolesni, nepokretni ili dementni”. To je, smatra naša sugovornica, i ograničavajući čimbenik u socijalizaciji štićenika.

“Ostala sam sama u stanu. Po danu sam imala pomoć u kući, imala sam dobru imovinu pa sam mogla platiti, ali sam noću bila sama. U domu imam neprestanu pomoć i stručnu brigu. Imam sigurnost. To je velika prednost u odnosu na ono što sam prije imala”, objašnjava svoje razloge dolaska u ustanovu.

Rođendanski tulumi za stogodišnjake

Koliko subvencija države ili lokalne zajednice utječe na odlazak u dom govori podatak da je svih 385 mjesta u zagrebačkom Domu za stare i nemoćne Medveščak popunjeno, a za ulazak u njega se čeka i do 10 godina. Ova ustanova u društvenom vlasništvu ima preko šest tisuća zahtjeva na čekanju, priča nam ravnateljica Krasanka Glamuzina.

Štićenike, mahom žene, zatekli smo u rođendanskoj proslavi. Svakoga mjeseca organiziraju skupno slavlje za sve koji su toga mjeseca rođeni, a apsolutna zvijezda ovomjesečne zabave je gospođa Izolda Krmpotić koja je ugasila čak 105 svjećica na torti. S druge strane stola sjedi njezina mlađa prijateljica koja je nedavno također zagazila u 2. stoljeće života.

Stanka Pavuna

Stanka Pavuna

"Mi smo vam ovdje sve bliže Bogu“, sarkastično nam dobacuje 86-godišnja Stanka Pavuna koja usput i provjera naše poznavanje njemačkog jezika. S domom je, kaže, zadovoljna i poziva nas na premijeru kazališnog komada u kojem sudjeluje. Njezine sustanarke nas "u pola glasa“ upozoravaju kako ne razgovaramo s običnom štićenicom jer "njen sin radi u CERN-u.“

U domu se duže živi

Svi ti vitalni umirovljenici koje smo zatekli, priča nam ravnateljica, imaju preko 80 godina. “Razlog njihovom dobrom stanju je baš taj što su u domu i što su u njega došli u optimalno vrijeme jer su sve svoje brige i obveze prepustili nama, a oni su se angažirali oko onoga što su uvijek htjeli, a nisu nikada mogli. "Dom im nudi od kreativnih radionica pod vodstvom profesionalaca do tečajeva jezika koji su iznimno popularni.

Ljudi, priča naša sugovornica, danas žele što prije doći u dom pa zahtjeve predaju već nakon 65. rođendana. Objašnjava da je život u društvenom domu, zbog subvencija, isplativ. U Medveščaku smještaj u stambenoj sobi košta 2.600 kuna mjesečno za kompletne životne troškove i medicinsku skrb. Novac je to s kojim umirovljenici izvan doma jedva spajaju kraj s krajem.

No, bez obzira na prednosti, adaptacija štićenika na dom zna biti teška. Individualna je i ovisi o odlukama donesenima prije dolaska u dom. U tome im pomažu stručnjaci koje domovi zapošljavaju, ali i programi socijalizacije kroz već spomenute aktivnosti i radionice koje ustanove u Hrvatskoj nude. Često se dogodi i da se stariji ljudi nanovo "otkriju" pa pod stare dane probude talente na koje su već zaboravili.

Dolaskom u dom ne gube osobnost

Starost sa sobom nosi i gubitak društvenih funkcija pa tako često cijenjeni stručnjaci nakon godina predanog rada i ugleda kojega su uživali postaju tek starci koji osjećaju da više nisu nikome potrebni. Medveščak taj stav želi rastočiti, a njegova ravnateljica kaže da korisnike prihvaćaju kao osobe i uvažaju sve ono što oni jesu. „Pokušavamo im pružiti mogućnost da oni to pokažu. Sretna okolnost je što smo u središtu grada pa naši umirovljenici mogu i dalje biti aktivni članovi stručnih udruga, putuju po kongresima, održavaju predavanja, žive normalan život bez ujednačavanja. Svi su različiti i to potičemo.“

Zvijezda proslave, 105. godišnja Izolda Krmpotić prima buket od ravnateljice doma Medveščak Krasanke Glamuzine

Zvijezda proslave, 105. godišnja Izolda Krmpotić prima buket od ravnateljice doma Medveščak Krasanke Glamuzine

Iako smještanje starije osobe u dom većinom pozitivno utječe i rasterećuje obitelji, ponekad postaje i generatorom nezadovoljstva. Naime, stariji ljudi imaju velika očekivanja od svoje djece, no ta djeca imaju i velikih obveza i ne stignu onoliko često biti s njima koliko bi to oni htjeli. Tu dolazi do nerazumijevanja. "A djeca se zaista brinu i takva očekivanja kod njih izazivaju grižnju savjesti. Žao mi je te djece. Pogotovo je to zamjetno u odnosu majki i sinova“, priča ravnateljica.

S druge strane, tu su i oni koji imaju fantastične odnose s djecom, odlaze kod njih. Ali vrlo često znaju reći da jedva čekaju da se vrate u ustanovu jer ju smatraju domom. "No postoje i oni koji nemaju nikakve kontakte s obitelji. To su žalosti, to su tuge... Sve ovisi o tome kako su ljudi ranije živjeli u životu. Ponekad su ljudi koji nemaju djece puno sretniji od onih koji ih imaju“, zaključuje prva žena zagrebačkog doma za starije i nemoćne Krasanka Glamuzina.

Preporuka uredništva