Što ako si mlad, iz Hrvatske si, i želiš živjeti u Beogradu?

Malo će tko iz Hrvatske potražiti dugoročno utočište u glavnom srpskom gradu, no oni koji se na to odluče doživjet će iznenađenje iz svih smjerova. Doći u Beograd tulumariti i doći živjeti, nepomirljivo su različite situacije.

Mnogi su mišljenja da je Beograd jedini megalopolis južnoslavenske regije i već godinama gravitacijski mami mladež iz bliže i dalje okolice da u njemu zametne komadić svoje trezvene svijesti, ako ne i savjesti. U usporedbi s manirističkim Zagrebom, noćni život Beograda divlja po kavanama, splavovima, seriji klubova i birceva kao da je sutra smak svijeta. Sutra je, naravno, samo još sljedeći dan pred apokalipsu. No, sutra je i dan kada grad ustaje i odlazi na svoja potplaćena ili disfunkcionalna radna mjesta, gdje mlađa generacija sanja o emigraciji i boljem svijetu. Ili bar onome u kojemu završeni arhitekti neće raditi za 250 eura mjesečno. Ekonomija organizirana na volontiranju i entuzijazmu možda se na prvi pogled čini tinejdžerski romantična, ali na drugi proizvodi neodoljivu potrebu da se "negdje zbriše".

Prekogranični snovi zapadno od Bregane

Nije da hrvatska mladež ne sanja prekogranične snove, ali parametri su prilično drugačiji. Granica preko koje se želi prijeći čvrsto je fiksirana zapadno od Bregane, što navodi na pitanje kako je Hrvatima koji su se odlučili na istočnu perspektivu. Jedno je sigurno; život u Beogradu definitivno nije nastavak tuluma. Prije će biti mamurni afterparty s osjećajem više ili manje promašenih očekivanja.

"Mislila sam da su Srbija i Hrvatska jako slične. Da Srbija ima više šansi i mogućnosti jer je veća od Hrvatske. Nije baš tako ispalo. Iako je Hrvatska ekonomski dno dna, u Srbiji je kupovna moć stanovništva još upola manja. Poznajem situaciju u Sloveniji i mogla bih reći da se odnos Slovenije i Hrvatske preslikava na odnos Hrvatske i Srbije. Svaka je za dva puta slabija od prethodne", priča Nataša koja je u ime ljubavi promijenila zagrebačku adresu za onu beogradsku. Bavi se medijima i glazbom i kaže da sve poslove koje je radila u Hrvatskoj u Srbiji ili ne postoje ili se mogu raditi samo volonterski. "Urbanost ovdje nije na nikakvoj cijeni. Možda nije ni u Hrvatskoj, ali mi se volimo praviti da smo fini pa to funkcionira", kaže dalje.

Nataša, koja želi ostati anonimna, je počela sa svojim partijanerskim ekskurzijama u Beograd još 2000-tih, kada je za većinu Hrvata srpska metropola figurirala kao sinonim za zabranjeno voće. Kao pankerici Beograd joj je bio zanimljiv iz tog divljebalkanskog konteksta. "Tada je Zagreb bio čista penzija, a Beograd novo ogromno tržište. Ogromni bulevari, fantastičan govor i dijalekt. Moja je generacija odrasla s filmom 'Munje' i zaljubila sam se u sve beogradsko. U estetiku naracije koju mi nemamo. Brze fore, crni humor, autoironija...Kao zagrebačku pucu jako me fascinirao taj zločesti beogradski đir, ta prljavština, divljina, preživljavanje, cinični stav prema cijelom svijetu. To što im se dečki furaju na mangupluk i prostakluk", vadi Nataša požutjele slike iz sjećanja. Slike koje su, otkad se preselila u Beograd prije dvije godine, dobile sasvim novu razinu žutila. Otkrila je novu razinu sirovosti u komunikaciji i odnosima: modus preživljavanja afričkog tipa gdje muškarci odrastaju tako da ili su tučeni ili tuku, gdje frajeri 'dizelaši' kotiraju visoko na burzi feromona i gdje nitko ne priča o svojim slabostima. "Komunikacija mi je ovdje predirektna, ljudi se prebrzo intimiziraju. Čim čuju da sam iz Hrvatske, nasumični ljudi mi imaju potrebu istresti svoje životne priče uz obaveznu idiličnu reminiscenciju koju imaju iz Hrvatske ako su tamo bili. Mojim zagrebačkim frendicama uvijek bude nekako teško kad dođu ovdje. Zapravo ih živcira takva komunikacija", priča Nataša.

Beograd je za nju "mala bara s puno krokodila". Ima, kaže, dva posto onih koji su upali u neku shemu, sredili si vezu i osigurali si bolje plaćen posao, a za ove ostale..."Ako nisi u političkoj stranci ne možeš ništa. U Hrvatskoj je to daleko manje izraženo. Čak smo moj muž i ja ozbiljno razmišljali da se učlanimo u Srpsku naprednu stranku, iako smo totalno apolitični i imamo skroz druge poglede".

Neimaština, tanki resursi i paralizirani cash flow drži već ionako kulturološki druželjubive Srbe u jakom kolektivnom duhu. Hrvati preferiraju balone privatnosti i umrežuju se samo pod uvjetom sigurne profitabilnosti. Nataša je pristala raditi stvari za novac za koji u Zagrebu ne bi niti podigla telefonsku slušalicu. "Mi smo u Hrvatskoj jednostavno navikli na više. Ovdje ljudi u tridesetima još uvijek žive s roditeljima, posuđuju lovu za kavu i sve se radi iz entuzijazma. Takva umjetnost preživljavanja meni je skroz strana. Bendovi, kazališne predstave, sve je to na volonterskoj bazi, država ovdje ne ulaže praktički ništa u kulturu. U Zagrebu se financira barem dvadesetak kazališta iz budžeta".

Čežnja za morem

Iva iz Pule, koja je u Beogradu upisala glumu, ima nešto drukčiji beogradski CV. Nisu je primili na zagrebačkoj Akademiji, nisu niti u Novom Sadu, no nakon tri godine u Beogradu, tjedni joj je raspored nakrcan angažmanima. Nije imala nikakvih problema s činjenicom da je došla studirati iz Hrvatske, kaže i dodaje kako nema šanse da bi zagrebačku Akademiju mogao upisati netko iz Srbije.

"Ljudi su ovdje puno otvoreniji i pristupačniji nego u Hrvatskoj. Profesori uopće ne mare za moju nacionalnost, mada sam s vremenom počela govoriti ekavicu zbog naravi posla. Kada sam prvi puta došla u Beograd, malo sam se prenerazila. Busevi su bili odvratni, grad je bio ruševan...Sada je krenulo na bolje. Hrvatska je definitivno ljepša, pogotovo mi fali more", priča glumica koja priznaje da je u Beogradu završila silom prilika i da se nada kako će moći nastaviti sa svojom profesijom u vlastitoj zemlji.

Iva ima tezu da su Hrvati prevladali rat, a da Srbija još uvijek stoji na mjestu. Koliko god s jedne strane ljudi bili oduševljeni da dolazi iz Hrvatske, toliko se po Beogradu još uvijek mogu redovito čuti nogometna skandiranja "Ustaše, ustaše", a po gradskim zidovima išarani su bezbrojni grafiti koji "bacaju" na retoriku 1990-tih i pričaju o čistom srpstvu. Kao i u slučaju prethodne sugovornice, Iva je u Beograd došla očarana srpskim humorom: "Meni su taj jezik, njihove serije i filmovi uvijek bili smiješni. Čak sam se smijala za vrijeme predavanja. Srbi su mi bili generalno smiješni. I imaju humor kao način obračunavanja sa stvarnošću. Mi u Hrvatskoj samo padnemo u depresiju".

"Meni je Hrvatska - Hrvatska"

Na kraju, Iva svoju analizu ipak zaključuje ekonomski: "Ovdje je manji standard i manje su plaće. Mi smo svi bili jedno, kažu ovdje, ali meni je Hrvatska - Hrvatska. Drago mi je što se u Hrvatskoj može zamisliti da živiš od svog posla."

Čini se da se unatoč svim kulturološkim bombončićima koje Beograd nudi na kratke staze, kod Hrvata nakon nekog vremena stvara dojam da ipak nisu na sasvim pravom mjestu. Ni psihološki, ni ekonomski. Očito se dva naroda predobro razumiju a da naoko male razlike s vremenom ne bi postale preživopisne, duboke i opterećujuće, umjesto obogaćujuće. Iako bi za ovo potonje vjerojatno bilo najbolje da su u priči Šveđani ili Francuzi.