1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

'I jedni i drugi bi nas najradije poslali na Mars'

Preporuka UNHCR-a o ukidanju izbjegličkog statusa hrvatskim izbjeglicama u Srbiji izazvala je strahovanje da će biti otežano rješavanje njihovih problema. Individualne sudbine ponovo su pale u drugi plan.

U Srbiji postoje brojne izbjegličke udruge i nevladine organizacije koje čine napore za rješavanje stambenih i ostalih pitanja za sve izbjeglice, među kojima je i oko 40.000 iz Hrvatske. Usprkos tomu, definitivno rješenje za njih nije nađeno ni 20 godina od trenutka kada su i službeno dobili status izbjeglica.

Taj proces može biti još više otežan i usporen preporukom UNHCR-a, kažu predstavnici Povjerenstva za izbjeglice, nevladine organizacije Grupa 484 i Koalicije udruga izbjeglica u Republici Srbiji. Objašnjavaju da je ugrožen niz projekata, posebno Regionalni stambeni program, u kojem sudjeluju BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora i čiji je cilj konačno rješenje stambenog pitanja za izbjegle.

“Status izbjeglica ne treba biti vječan, on je privremena kategorija koja se završava. Ipak, još uvijek ne vidimo konkretna rješenja - zgrade, objekte, kuće namijenjene tim ljudima. Nije mi do kraja jasno zbog čega je ta preporuka došla u ovom trenutku“, kažeza Deutsche Welle izvršni direktor Grupe 484 Vladimir Petronijević.

Danijela Popović Roko

Danijela Popović Roko

“Regionalni stambeni program trebao bi se provoditi sljedećih pet godina i tako dovesti do ukidanja izbjegličkog statusa “, objašnjava pomoćnica povjerenika za izbjeglice Danijela Popović Roko. Ona strahuje da bi poslije preporuke UNHCR-a za takve projekte moglo biti smanjeno zanimanje i donatora i drugih zemalja u regiji. “Od kada je Hrvatska 2013. ušla u EU, godine, njeni budžeti za stambeno zbrinjavanje drastično su smanjeni, tako da je pitanje što možemo očekivati u budućnosti”, kaže ona.

Neki i dalje u neljudskim uslovima

Predsjednik Koalicije udruga izbjeglica Miodrag Linta pozitivno ocjenjuje odluku ministarstva vanjskih poslova Srbije da odbaci preporuku UNHCR-a. Ukazuje na teške egzistencijalne probleme s kojima se neki od izbjeglih i danas suočavaju.

“U neformalnom kolektivnom centru Kotež živi 15 obitelji s 35 članova. Uvjeti su katastrofalni. Tražili smo od povjerenstva da ga legaliziraju, ali su rekli da to ne mogu da učiniti, tako da su ti ljudi doslovno prepušteni sami sebi“, kaže Linta.

Među stanovnicima centra u Kotežu je Milan Prusac koji je iz Hrvatske izbjegao 1995. godine. Ne želi se vratiti u Hrvatsku, ali u Srbiji i dalje ne nailazi na dovoljnu podršku nadležnih institucija. “Sin mi je završio elektrotehniku, ali posla nema. Žele nas izbaciti iz centra, a nisu nam osigurani nikakvi uvjeti”, kaže on.

Miodrag Linta i Milan Prusac

Miodrag Linta i Milan Prusac

Iz okolice Zadra je prije 20 godina izbjegla Ana, danas odvjetnica u Beogradu. Njena obitelj uspjela je da dobiti sredstva za obnovu kuće, koja im je bila srušena, a majka je u Hrvatskoj stekla mirovinu. U Hrvatsku se neće vratiti, a u iskrenost nekih organizacija koje se bave rješavanjem problema izbjeglica, ne vjeruje.

“Zanimanja za individualne sudbine nikada nije bilo. Na početku karijere radila sam u jednoj nevladinoj organizaciji, koja je pružala pravnu i psihološku pomoć izbjeglicama. Imali smo projekte koji su bili ograničeni financijski. Vodila se evidencija o tome koliko je ljudi dolazilo, što su tražili… Zapisivala sam svaki slučaj pojedinačno - što su njihovi problemi i potrebe. Mislila sam da je to korisno izvješće, ali ono se svodilo samo na brojke, ljudi nigdje nije bilo“, kaže ona. Jedna od najvažnijih stvari za osiguravanje sigurnog povratka hrvatskih izbjeglica je stalan dijalog Hrvatske i Srbije, naglašava Miodrag Linta. “Važno je aktiviranje postojećih međudržavnih povjerenstava, između ostalog i za imovinu“, naglašava on.

Ljubav prema zemlji bez nacionalnih obilježja

Ne može se predvidjeti koliko će još vremena proći dok se definitivno ne riješe problemi svih izbjeglih, kojima je pomoć i dalje potrebna. Mnogi koji su 90-tih godina u Srbiji imali status izbjeglice, u međuvremenu su dobili srpsko državljanstvo, a neki su otišli živjeti u inozemstvo. Tamara Ž. je s 15 godina 1991. s obitelji iz Zagreba došla u Beograd. Danas živi u Nizozemskoj.

Izbjeglice napuštaju Hrvatsku 1995.

Izbjeglice napuštaju Hrvatsku 1995.

“Stan u Hrvatskoj nam je oduzet po zakonu po kojem to tako biva, ako se u njemu ne boravi duže od 6 mjeseci. Imali smo stanarsko pravo. Danas se tata nada da ćemo ’stambenim zbrinjavanjem’ dobiti svoj dio svijeta, negdje u Lici, odakle su moji roditelji. Postoji milijun prepreka, i realnih i nerealnih koje onemogućavaju povratak… Možda bi nekad i jedni i drugi rado prebacili na Mars, kaže nekad moj tata...“.Tamara se ne namjerava vratiti u Hrvatsku, iako je i dalje vezana za mjesto u kojem se rodila. “Tata bi se volio vratiti. Ja bih voljela da se on vrati, jer ta emocija za zemlju u kojoj si rođen, bez apsolutno ikakvih geografsko-nacionalnih obilježja je riječima neopisiva“, kaže Tamara. Svoju slobodu i mir našla je u Nizozemskoj. “Ipak, i dalje mi je knedla u grlu kad vidim nesretna lica majki koje hodaju po grobljima. Majki, samo majki, jer majka je majka, koje god vjere bila. I dalje mi srce zaigra kad pomislim na ono zagrebačko potkrovlje, najljepši vidikovac u Lici, ili brezu ispred bakinog stana... no uzalud ga umirujem“, zaključuje svoju priču Tamara.

Preporuka uredništva