1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Treba nam nova internacionala

Za zemlje koje se nalaze na periferiji svjetske politike, samit G20 izgleda kao premoćni Golijat. A upravo bi te zemlje trebalo da pokrenu protest protiv svjetskog poretka, piše u autorskom tekstu za DW Jagoda Marinić.

Ako budemo i dalje živjeli kao sada, biće nam potrebna bar jedna i po Zemlja. Za to su u velikoj mjeri odgovorne države koje su se sastale u okviru G20 u Hamburgu. A troše se pak resursi svih zemalja. Dobro bi nam došla neka vrsta zaštite potrošača za planetu Zemlju; limit na gramzivost. Umjesto toga, imamo konzumentski samit koji iz resursa planete izvlači maksimalan kapital. Za neke donosioce odluka su i ljudi koji nastanjuju ovu planetu samo jedan od mnogih resursa koji treba unovčiti. A ipak javno govore o nastojanjima da se svijet učini boljim. Boljim – za koga zapravo?

Ništa nećemo imati od toga što će desetine novinara, aktivista i naučnika tim povodom još jednom ukazati na to koliko djece na ovom svijetu svakog minuta umre jer nema šta da jede. Ništa nam neće donijeti to što ćemo još jednom reći kako je razdijeljeno koliko procenata bogatstva. Centralna odlika demokratskih društava u 21. vijeku je, naime, gluvoća koja nastupa kada varimo loše vijesti – i osjećanje nemoći spram Golijata.

Zbog te nemoći, David više ne stupa u arenu. Ta veličanstvena priča, koja je ljude oduvijek ohrabrivala da ne zaziru od borbe protiv velikih i moćnih, više nas ne hrani. Vjera u pobjedu Davida nad Golijatom je nestala. A baš bi države nad čijim glavama se donose odluke na ovom samitu bile David kojem bi to vrijeme bilo potrebno da pobjedi Golijata.

Kredibilnim protestima su potrebna iskustva i pozicije gubitnika globalizacije, bilo onih u Evropi ili van nje. Oni su sila koja bi sada bila potrebna da se difuzan protest pretvori u politički pokret. Protivnici ovog sistema već dvije decenije ne mogu da nađu bolnu tačku na kojoj bi njihova kritika dovela do konkretnih promjena u realnim odnosima.

Moćnici, umjesto toga, sa ovim protestom računaju kao sa varijablom u opštem sistemu koja može da se kontroliše. Sistemu je protest čak potreban da bi mogao da se pokaže kao otvoren. Protest smije da ometa jedan ovako veliki događaj – ali ne i sistem kao takav. Ono što nedostaje jeste politička probojna sila koju ne može, kao sada u Hamburgu, da zamijeni sirovo nasilje.

Ranije su radnici masovno izlazili na ulice, a političari su strahovali od društvenih previranja koja je donosio sljedeći dan. Današnji bogataši aplaudiraju raznovrsnosti mišljenja, a poslije toga rade sve po starom. Ali, raznolikost mišljenja nije ukras zabetoniranih konstelacija ovog svijeta. Mi svoje mišljenje ne izražavamo da bismo slavili slobodu mišljenja kao takvu, već zato što hoćemo promjene.

Zapadne demokratije su obesnažile protest. Paradoksalno je to što je sa nasilnim protestima stvar najlakša: krivično djelo je po prirodi stvari iznad nepravde na koju se ukazuje. Kada su radnici u prošlom vijeku išli na barikade, borili su se za konkretne stvari kao što je osmočasovno radno vreme. A danas? Vodi se borba protiv kompleksnih i apstraktnih odnosa, ali ne traže se konkretne mjere za stanje protiv kojeg se protestuje. To je bilo tako u slučaju pokreta „Okupiraj" (Occupy), „Ogorčeni" (Los Indignados) i „Svu noć“ (Nuit Debout). A onaj ko ne iznosi konkretne zahtjeve, postaje društvena plastika za koju će moćnici moći da kažu: gledajte, demokratije to dopuštaju, tako je slobodan Zapad!

A upravo bi eksploatisane i marginalizovane zemlje mogle da pomognu pri formulisanju konkretnih zahtjeva. U Hamburgu se sastala samo nekolicina izabranih šefova vlada evropskih zemalja. Uz njih su tu i predstavnici EU Tusk i Junker koje nisu izabrali građani. Centralne zemlje Evrope, na koje se već i u EU premalo obraća pažnja – nedostaju. Svjetska politika se sve više riješava na informativnim sastancima. A Tramp ponovo sakuplja poene kod onih koji smatraju da su skrajnuti, kod Poljaka, naravno, koji nisu dovoljno punoljetni za učešće na samitu. A za njega su sada srce Evrope.

Evropske zemlje ne smiju da dozvole da budu instrumentalizovane. Evropa mora biti srce. Ovakvi samiti stavljaju na kocku to osjećanje jedinstva. Moćne zemlje EU u Hamburgu pregovaraju sa Kinom o budućnosti Evrope pa samim tim i manje moćnih zemalja EU, bez mogućnosti da se izabrani zastupnici interesa dotičnih zemalja umiješaju. Ah, kako je demokratija laka u vremenu globalizacije.

Jagoda Marinic Autorin (D. Piroelle)

Jagoda Marinić

Nabrajanja nepravdi ovog svijeta i bezočne eksploatacije planete u korist manjine – paralizuju Evropu. Nepravedna raspodjela blagostanja vodi u desolidarizaciju. Morala bi ponovo da bude stvorena neka internacionala, valjalo bi podsjetiti na humanizam. Građani svijeta bi trebalo da nešto suprotstave spektaklu koncentrisanja moći. Čovjek ne postoji zbog privrede. Pa ni ova planeta.

Zašto smo zapravo tu? Odgovore na to pitanje bismo što prije morali da iznesemo u ovaj prividno zacementiran svjetski poredak. Za početak bi nesuđena periferija mogla da ometa samit G20, koji misli da probleme ovog svijeta može da riješava bez onih kojih se ti problemi tiču.

*Jagoda Marinić je njemačka spisateljica hrvatskog porijekla, autorka pozorišnih komada i novinarka, rođena kao kćerka hrvatskih doseljenika u Vajblingenu. Živi u Hajdelbergu. Nedavno je objavila roman „Made in Germany – šta je njemačko u Njemačkoj?" Tu ona piše o identitetu Njemačke kao doseljeničke zemlje. Tekst je objavljen u okviru serije Moja Evropa.

Preporuka redakcije

Audio i video zapisi na tu temu