1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Tek sada upoznajem oca

Prije tačno godinu dana je u blizini Kremlja ubijen ruski opozicionar i bivši vicepremijer Boris Njemcov. Njegova ćerka, novinarka DW-a Žana Njemcova, piše o onome što je o svom ocu shvatila tek nakon njegove smrti.

Bio mi je uvijek san da uradim opširan intervju s ocem, da satima pričam s njim o Bogu i svijetu, da mu postavim pitanja koja su se nagomilala tokom godina. Ali čemu žurba, mislila sam. Djelovalo je kao da za taj intervju imamo dovoljno vremena pred sobom. Samo jednom sam ga intervjuisala, za rusku televiziju RBC. Tada je umrla Margaret Tačer pa sam predložila glavnom uredniku da pozovemo mog oca da govori o Čeličnoj lejdi. On je jedan od tek nekoliko Rusa koji su mnogo puta lično sretali nekadašnju britansku premijerku.

U to vrijeme on je već bio na crnoj listi većine ruskih televizija pa sam bila zapanjena kada je RBC načinio izuzetak i dozvolio mi da ga pozovem u emisiju. Dugo smo raspravljali o tome kako bih ga trebala oslovljavati tokom emisije. Odlučili smo da ga kratko predstavim, a da se onda jedno drugom obraćamo neformalno, prirodno. Pričali smo o Margaret Tačer i o tome zašto je 1993. odlučila da posjeti Nižnji Novgorod, a ne Moskvu ili Sankt Peterburg, kada je i zašto odlučila da vrati Hongkong u sastav Kine i zašto je bila protiv evropskih integracija. Isječci tog intervjua i dalje su na Jutjubu.

Nisam imala prilike da upoznam tatu dovoljno dobro tokom njegovog života. Stvar je u tome što najbliže i najvoljenije prihvatamo upravo tako, bez da detaljno istražujemo njihove živote i karijere, pretresamo njihove stavove i dostignuća. Poslije njegove tragične smrti, kao i mnogi drugi, ponovo sam otkrila oca na svoj način. Ponovo pročitala njegove knjige, gledala njegove intervjue, pričala s ljudima koji su ga dobro poznavali i sa njim radili. I shvatila sam mnoge stvari.

Znala sam, razumije se, da je bio odličan regionalni guverner. Prvi koji je u Rusiji uveo takozvanu privatizaciju malog obima, kada su recimo državni kamioni mogli da pređu u privatno vlasništvo. Uveo je agrarnu reformu, gradio puteve i pokrenuo program u kojem su stanove dobijale porodice vojnika. Ali nisam imala pojma da novine u cijelom svijetu pišu o guverneru Nižnjeg Novgoroda, da je grad postao magnet na ruskom tlu. Sama činjenica da su pokrenute privatne novine na engleskom, Nižnji Novgorod Tajms, govori koliko je stranaca posjećivalo grad.

Zhanna Nemzowa

Žana Njemcova, novinarka DW-a i kćer ubijenog ruskog opozicionara Borisa Njemcova

Tata nije bio sjajan u procjeni ljudskog karaktera. To je i sam priznavao. Sarkastično bi govorio da je lako biti dobar sudija ljudskog karaktera – samo treba da od početka mrziš sve oko sebe. Na kraju bi se obično ispostavilo da si bio u pravu pa bi djelovao kao vispreni psiholog. Moj otac to nije bio.

Ali je od svih ljudi bio prvi koji je – još prije deset godina – opisao šta će Vladimir Putin uraditi. U svojoj knjizi „Ispovijesti buntovnika“ koja je objavljena 2007. pisao je: „Postoji potreba za novom vrstom vođe. Ona odražava novu fazu u razvoju zemlje. Jer, šta je karakteristika nove Rusije? Imperijalna nostalgija i gordost. (…) Ovo je faza letargičnog sna i u toj fazi narod neće ni slobodu govora, ni demokratiju, ni lična prava. U tu fazu se organski uklapa Putin, koji silno pati zbog raspada SSSR-a, pokušava – istina, ne uvijek uspješno – da dela na međunarodnom planu, na sve načine pokazujući da je on taj koji će obnoviti nekadašnju moć.“

Ovi redovi su dakle napisani mnogo prije rata u Gruziji, aneksije Krima, ratova u istočnoj Ukrajini i Siriji. Prije deset godina je ekonomsko stanje još bilo pristojno i gotovo da niko nije htio da čuje šta moj otac ima da kaže. Gledali su ga s visine, govorili da je preživjeli faktor iz devedesetih godina koji nije uspio da nađe svoje mjesto u novom sistemu. Vrijeme je, međutim, kao notornu činjenicu ogolilo to da je glavna Putinova politika zapravo instrumentalizacija imperijalne nostalgije.

Moj otac je bio dio političke opozicije više od deset godina, praktično cio moj odrasli život. Danas je beznadežno biti opozicionar u Rusiji. I opasno. To je sudbina svih koji strastveno brane ideje u koje vjeruju. Zato opozicija u Rusiji i jeste tako malena i marginalizovana. Razni ljudi godinama pokušavaju da me ubijede da je moj otac griješio, da je pogrešno uopšte kritikovati Putina jer takvu kritiku niko ne čuje. Moj glavni urednik na televiziji RBC čestitao mi je 30. rođendan riječima da sam pronašla bolji životni put od svog oca.

Uvijek sam bila demokrata i shvatila sam da se Rusija razvija u pogrešnom smjeru . Poslije aneksije Krima je „bolji životni put“ političke neutralnosti za mene postao potpuno nemoguć. Taj mart 2014. bio je vijesnik nečeg strašnog. Rekla sam mami da je to moj poslednji rođendan koji slavimo normalno. Nažalost predosjećanje me nije prevarilo. Smrt mog oca prije godinu dana primorala me je da nađem zaista pravi životni put, da ne pristajem na kompromise i uvijek budem svoja. Tata nikad neće znati za moj izbor.

Preporuka redakcije