1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Refugees Welcome? Stvarno?!

Anketa koju je proveo Amnesty International pokazuje da su izbjeglice skoro svuda dobrodošle. Anketa je provedena u 27 zemalja svijeta. No, komentator DW-a Christoph Hasselbach brojkama ne vjeruje.

Za glavnog tajnika Amnestyja Shalila Shettyja sve je jasno: vlade više „ne mogu koristiti javno mnijenje kao izgovor“ za neprihvaćanje izbjeglica. Stanovništvo je, kaže, uglavnom puno otvorenije prema izbjeglicama od njihovih vlada. I doista, ministri unutarnjih poslova i šefovi vlada uvijek iznova argumentiraju da oni nažalost, nažalost ne mogu učiniti ništa više za one koji traže utočište, zato što moraju uzeti u obzir ksenofobno raspoloženje u svojim zemljama.

Posebno je velik jaz između djelovanja vlade i raspoloženja javnosti (po navodima Amnestyja) u Australiji, koja provodi ekstremno restriktivnu politiku azila. Sedam od deset ispitanih Australaca smatra da bi njihova zemlja morala učiniti više za izbjeglice. Zanimljivo je da bi gotovo 30% Britanaca i 20% Grka bilo spremno u svom domu prihvatiti izbjeglice. U Njemačkoj, koja se nalazi na drugom mjestu Amnestyjeve liste, to je svaki deseti ispitanik. Pritom se u Velikoj Britaniji vodi diskusija oko mogućeg izlaska iz Europske unije, koja je dijelom povezana i s temom migracija, oko čega vlada negativno raspoloženje u javnosti. A Grčka je posebno pogođena izbjegličkom krizom.

Stvarnost izgleda drugačije

Ako je raspoloženje građana stvarno mnogo pozitivnije nego što imamo dojam, zašto onda Britanci od svoje vlade ne zatraže da dozvoli ulazak u zemlju migrantima koji su se nasukali u Calaisu? Zašto u grčkim privatnim kućama i stanovima nije smješteno puno više izbjeglica? I zašto tako puno izbjeglica još uvijek živi u njemačkim sportskim dvoranama a ne zajedno s njemačkim obiteljima?

Hasselbach Christoph

Christoph Hasselbach

Očito se brojke mora čitati s povećom dozom skepse. Jedan razlog za tako iznenađujuće pozitivne vrijednosti mogao bi biti star, dobro nam poznati fenomen: baš kao što ljudi u anketama prežu od podržavanja desno-ekstremnih stranaka, isto tako su na drugoj strani u ispitivanjima javnog mnijenja skloni prikazati se puno humanijima nego što to doista jesu. Osim toga se ovo pitanje može shvatiti i čisto teoretski. Da je spremnost prihvata izbjeglica u vlastitom domu doista tako velika kao što to navodi Amnesty, onda bi bilo puno manje problema sa smještajem.

Znakovito je da u gotovo svim istraženim zemljama po dvije trećine (ili više) ispitanika smatra da bi ljudi morali imati mogućnost da utočište potraže u drugim zemljama. U tako općenitoj formi, to se može shvatiti i kao: da, u susjednoj zemlji svakako, ali ne ovdje kod nas. Gotovo ista doza potpore je i kod pitanja: „Treba li Vaša vlada učiniti više kako bi pomogla ljudima koji su pobjegli od rata ili progona?“ To se može interpretirati kao da „pomoć“ ne znači nužno prihvat u vlastitoj zemlji, već na primjer i pružanje financijske ili medicinske pomoći u izbjegličkim logorima u regiji odakle izbjeglice potječu.

Kina bi trebala preuzeti više odgovornosti

Najveće iznenađenje je, bez sumnje, Kina – koja se nalazi na prvom mjestu. Gotovo svaki drugi ispitani Kinez bi u svojoj kući smjestio izbjeglice, to je stvarno senzacionalno visoka brojka. No, upravo u vezi s Kinom ovo pitanje, čini se, nema praktično značenje. Jer Kina generalno gotovo da i ne prihvaća izbjeglice. Nijedan ispitanik dakle ne mora u praksi dokazati da je ozbiljno mislio u vezi gostoprimstva.

Koliko god nam statistika nudila zagonetki, na primjer zašto su Kinezi oko ovog pitanja puno otvoreniji nego Tajlanđani ili Rusi, ona nam ipak nudi materijal za razmišljanje o tome da se globalno odgovornost mora podijeliti puno bolje. Ako se žitelji na primjer Kine, Južne Koreje ili Čilea zalažu za više angažmana za izbjeglice ili prihvat u vlastitoj zemlji, zašto onda međunarodne organizacije od vlada tih zemalja ne zatraže da preuzmu više odgovornosti? Uopće nije shvatljivo zašto je baš Njemačka u prošloj godini prihvatila više od milijun ljudi, dok mnoge druge zemlje do danas to u potpunosti odbijaju. Razlog očito nije uvijek raspoloženje javnosti.

Preporuka redakcije