1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Posjeta zamrznutom frontu

Pasatom se uputio na istok Ukrajine. Fotoreporter Kristofer Bobin tamo je zatekao atmosferu koja se može uporediti sa zimom 1914. Linija fronta je zamrznuta. Vojnici se dosađuju.

Poručnik Igor i njegov drug iz jedinice, Artem, stoje na peronu u Dnjepropetrovsku, čekajući strpljivo da se pojavi fotoreporter. Čim ih čovjek ugleda jasno mu je da ukrajinska armija nije u dobrom stanju. Uniforme su iz 'druge ruke', jedna je iz britanskih vojnih zaliha, a druga ima maskirnu mustru njemačkih jedinica.

Uz zastavice Velike Britanije ili Njemačke, zašili su na uniformu i ukrajinske žuto-plave oznake. „Tek juče smo dobili ovaj automobil“, kaže Igor pošto je sjeo za volan. „Poklon iz Holandije. Ali neće da nam pošalju oružje“. Poklon je Pasat proizveden sredinom devedesetih. Ukrajinska armija mu je stavila svoje oznake i prilagodila vojnim potrebama – na suvozačevom mjestu je minobacač!

Igor i Artem tim vozilom transportuju hranu i zavoje, oni su pripadnici jedinica za snabdjevanje. Svaki dan voze do fronta, susreću izbjeglice koji su ostali bez ičega i iscrpljene vojnike. I jedni i drugi su potpuno zavisni od isporuka pomoći. A pomoć se velikim dijelom sastoji od privatnih donacija.

Ukraine eingefrorener Konflikt

Ukrajinski vojnici u metalnom bunkeru

Na putu prema prvim linijama rastinje u stepskoj ravnici biva sve oskudnije. Zemlja je puna ožiljaka od artiljerijskih udara, izbrazdana je gusjenicama tenkova ili ispresijecana rovovima. Bunkeri zaokružuju utisak negostoljubivog pejzaža. Tako zamišljamo scene iz Prvog svjetskog rata: vojnici koji u rovovima spremaju hranu na vatri, osmatrajući drugu stranu periskopima koji štrče iznad vreća sa pijeskom.

Snajperisti proruskih separatista šire strah. Igor i Artem često pokazuju na krovove fabrika ili crkvene tornjeve, upozoravajući me da požurimo: „Ako ti kažemo da potrčiš, onda se mrdni. Nećemo da nas ucmekaju zbog nekog fotografa“. A nije baš jednostavno da trčiš sa pancirom teškim 12 kilograma, pod šljemom, sa tri kamere i tašnom punom objektiva u ruci.

Za vojnike 28. motorizovane pješadijske jedinice, stacionirane u mjestu Marinka, dolazak fotografa je događaj koji razbija dosadu bunkera. Nakon višemjesečnih borbi od mjesta su ostale samo ruševine. Nestabilno primirje je puno napetosti. „Pauza neće biti dugog vijeka, zato moramo da se pripremimo za naredne okršaje“, kažu dvojica mladih vojnika, tegleći sanduke sa municijom. Na njima su stare poljske uniforme. Položaji separatista su udaljeni svega 400 metara.

Ulazimo u Pasat i vozimo se dalje, duž linije fronta. Vojnici mašu automobilu koji im obećava snabdjevanje. Nisu traženi samo hrana i dugi veš, koje sa sobom donose Igor i Artem, već i novine. Uz njih se može prekratiti vrijeme primirja.

Vojnici Šeste čete već tri mjeseca žive u rovovima Stanice broj devet. Dva oklopna transportera duboko su ukopana u zemlju, iz blata vire samo cijevi automata. Komandant ima nadimak „Oluja“. On se sjeća: „Posljednji put smo bili pod artiljerijskom vatrom 13. februara, baš je bio pravi datum. Ali nas nisu pogodili, Rusi loše nišane“.

Negdje u daljini izvija se dim, vjerovatno poslije udara granate. Izgleda da nije ništa ciljano, valjda eksplozija treba samo da zastraši protivnika. Ukrajinski vojnici ignorišu prasak, nastavljajući da listaju svoje novine iza vreća sa pijeskom. Iz donacija za doručak dobijaju slaninu i domaću marmeladu. Ovdje je zabetonirano postojeće stanje, Ukrajinska armija drži položaje, ukopana usred hladnoće, u kraju koji više nije pogodan za život ali je i dalje predmet spora.

Predveče se u hladnom bunkeru sa metalnim zidovima pije kafa. Vojnici pokazuju na svojim mobilnim telefonima slike palih saboraca. Drugi telefoniraju sa porodicama. U građanskom ratu je dobro to što telefonom djeci možeš reći laku noć, a nisi u romingu. Vojnici podsjećaju na obične službenike, koji rade prekovremeno, pa se javljaju kući da će kasnije doći. Scena je skoro nadrealna.

Isto kao i naš povratak u Kijev. Prije nego što me isprate na stanici u Dnjeprovpetrovsku Artem i Igor žele da pojedu nešto normalno. Ulazimo u Mekdonalds. Oko ponoći oni su se dokopali duplog čizburgera. Kasnije, u vozu, vezujem kameru za nogu u strahu od lopova, koji bi me mogli iznenaditi u snu. Čovjek na ležaju ispod mene hrče. Kupeom se širi miris Mekdonaldsovog pomfrita. Igor i Artem su se opet uputili na front. Njihov Pasat se kotrlja blatnim putevima istočne Ukrajine, odvodeći ih u rat, ili u zamrznuti konflikt.