1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Ljetna idila u Livnu

Cilj Čokoljublja je jedna slika, dole u Livnu, u samostanu Gorica. I usput Kupres, jedno od onih mjesta kroz koja se prolazi kao kroz promašen život: u hitnji, nadmeno, halapljivo, samo pravo, bez zadržavanja, muški.

Zašto Kupres, čude nam se prijatelji, šta ima tamo, osim one ogromne nove crkve sa dva teška zvonika koja su cijelo Kupreško polje pretvorila u crkvenu avliju? One crkve, nezavršene, bez fasade, sa žicama koje vire iz žbuke i stepeništem nesraslim za tlo, kao Nojeva arka pripravna za naredni potop, nastavljaju prijatelji, očito bijesni zbog novca ulupanog u to čudo duhovnog preporoda.

Koje crkve, izviće obrve mještani kad se za tu crkvu budemo raspitivali.

I zaista, nećemo je vidjeti.

Spomenik paloj armaturi

Spomenik paloj armaturi

Ali krenimo od početka...

Od julskog jutra na Otoci, i Čokoljuba poškropljenog sehurskom kišom, uprkos nasmijanim suncima na weather aplikaciji. Rojo je u zadnji čas otkazao, zbog neodložne tezge, pa suvozačko mjesto zauzima Veselica. Naglasak na i, kratkouzlazni.

Čokoljub ima nove diskove, štoćereć da se volan pri kočenju nizbrdo ne ponaša više kao kompresor. Skupa sa zakrpljenim auspuhom, glavni lik ove serije putopisa zvuči pitomije, mada izgleda sve gore. Plik na loše lakiranoj haubi širi se kao rupa na jufki, pragovi se tanje pod ugrizima hrđe, golubija govna zahtijevaju dubinsko vanjsko pranje. Ali motor je fordov, i osim što mu treba sve više gasa za paljenje, i sve više dahtanja za zagrijavanje, još uvijek postiže 170 na autoputu. Istina, na nizbrdici, i sa dužim zaletom, za kakav Autoceste BiH još nemaju potrebnu i dovoljnu kilometražu. Majstori sumnjaju da će se za takvog naći kupac spreman da izbroji 2.000. A za manje se ne isplati, samo osam novih guma s felgama vrijede četvrtinu. Možda ga poklonimo Muzeju književnosti, ako se nijedan čitalac ne javi na ovaj oglas...

Dobrodošli povratnici

Dobrodošli povratnici

Put nas kroz mutno i sparno jutro vodi Lašvanskom dolinom do Novog Travnika pa preko Rostova i Bugojna na Kupres. Veselica sluša Posmodern Jukebox, tako da priča o onom autoportretu mladog umjetnika, ispred prozora kroz čije se staklo dole razaznaje Ferhadija, ostaje neispričana. Zajedno sa desetinama drugih slika, ležalo je i to ulje na lesonitu uspravno na podu Muzeja Jevreja. (Tu je preseljen u ratu Muzej grada Sarajeva.) Bilo ga je lako ukrasti tada, taj kicoški autoportret mladog Jurkića s gradom u pozadini, iza prozorskih letava kao pod krstačom.

Glupo je preživjeti rat bez plijena, zar ne?

Gluplje nego samo preživjeti?

Nismo se za to borili.

Nego za ovu obećanu zemlju masakriranih šuma, nađubrenih rijeka, rastočenih fabrika, pristojnu samo od povodnja do povodnja i od posjete do posjete rimskog biskupa.

Pojavljivanje pape Franje u ovom nizu tranzicijskih stereotipa motivisano je plakatima koji najavljuju njegovu davno završenu posjetu i njegovim riječima izrečenim u Torinu, prije desetak dana, proizvođačima oružja i investitorima u vojnu industriju, da su licemjeri a ne kršćani. Te riječi, u ovoj dolini namjenske industrije, zvuče isprazno, jednako kao i one izrečene u Sarajevu, nedavno:

Sveta se Stolica raduje svemu što je postignuto u ovim godinama i jamči svoju skrb u promicanju suradnje, dijaloga i solidarnosti, svjesna da su mir i međusobna pažnja u civiliziranom i uređenom suživotu nužni uvjeti za trajan i stvaran razvoj.

Treba samo stati pred zgradu Srednjoškolskog centra u Travniku, okrečenu i renoviranu samo do onog dijela koji je katolički, i onu žicu, koja od tog reza na fasadi dijeli školsko dvorište i djecu na njemu, katoličku od bošnjačke, pa se zapitati laže li Papa kad ovako lijepo govori ili lažu ovi vjernici ovdje, kad mu slave pamet i poštenje.

I evo nas, po ko zna koji put, dječije razdragani pred prizorom što će se uskoro ukazati, kad Čokoljub izađe iz tunela kao iz tenkovske cijevi. Široko zeleno polje presječeno pustom cestom, pospana brda u dnu vidika i naselje u podnožju Kupreških vrata.

Bez crkve.

Za kim zvono zvoni?

Za kim zvono zvoni?

To je fotošop, govore mještani i smiju se, kad im pokažemo internetske slike crkve Svete Obitelji. Jeste, vele, postojala je ta ideja, da se tu izlije u betonu velika crkva, s tri broda i dva zvonika, ali su ljudi ovdje rekli da je bolje novac uložiti u pilanu i stočarstvo, i u obnovu spaljenih kuća, da ljudi imaju gdje da se vrate i da imaju posla kad se vrate. Zato danas nećete ovdje u Kupresu vidjeti niti jednu neobnovljenu kuću, neće tek svaka treća radnja u gradu biti otvorena, neće skijaški centar čekati da proljeće odnese snijeg sa ulica, jer grtalica i bagera grad nema. I zato sada vidite, gdje god niz polje pogledate, stada ovaca i koza i krava i konja, i već se ne zna i ne pamti ko je odakle povratnik i ko je bez čega u ratu ostao. I niko ne priča o kriminalnoj privatizaciji, i škola je puna đaka koji uče iz istih knjiga, i na istom jeziku, i pred domom kulture je fontana, a hotel pun turista kojima Međugorje nije prijestolnica Bosne.

I zaista, Kupres je danas jedna razvijena, prosperitetna i gusto naseljena općina, sa uređenim parkovima umjesto ledina između zgrada, koji su jednom zauvijek gradiću promijenili izgled šumarske kolonije. Ispod balkona ukrašenih cvijećem u alpskom stilu nema bedema od naslaganih cjepanica, sve zgrade imaju kotlovnice i ružičnjake. U Domu kulture dočekuje nas gradska biblioteka s čitaonicom i pored nje galerija fotografija od kojih nijedna nije izrezana s poklopca bombonjere. Pijaca u centru miriše na med (onaj od kojeg coca-cola ne pjeni), minibusi sa autobuske stanice polaze ka krajevima s razvijenim seoskim turizmom, ukrcavaju se lovci i ribolovci, slikari i gljivari, anemični i anoreksični, stari i mladi, mršavi i debeli. A u kafićima odmaraju između dvije rute biciklisti i bajkeri.

I sve to zahvaljujući fotošopu.

Panorama Livna

Panorama Livna

Kako se spuštamo s visoravni ka Livnu, vazduh je sve teži od vlage i sparine, i tim srdačnije dočekuje nas hlad iza debelih zidina samostana Gorica. Galerija slika Gabrijela Jurkića je na spratu. Domaćica nas ostavlja same, jer je sama i ima posla, ali vidjeće nas na kamerama, pa da pazimo šta radimo. Ovo zadnje ne kaže, ali nam je svima smiješno što smo pomislili na isto. Ne, nećemo dirati slike, iako ćemo se onoj zbog koje smo tu približiti na nosohvat.

Ali do nje nas čeka, iako se ona vidi tamo na dnu galerije, na suprotnom zidu, slalom kroz jedan dio Jurkićevog stvaralaštva, onaj koji je slikar zavještao manastiru, provodeći posljednje godine života tu sa suprugom. Pejzaži Livanjskog polja i okoline na kojima se smjenjuju godišnja doba teško da mogu impresionirati jednog daltonistu; iz tog žanra izdvaja se Ljetna prašina, kao savršena klopka za Huminog Pana, ili za onu Dučićevu vješticu koja (u Sunčanim pesmama) diže stubove praha. A osim toga zanimljivi su portreti, udaljeni u prostoru jedan od drugog par koraka a u vremenu i po deset i više godina. Pa onda posjetilac, stojeći između dvije slikareve majke vidi kako starenje okošta čovjeka, kako mu skočanji ruke, savije leđa, skupi usta; kako zvijezde sabija u crnu rupu...

Galerija Gorica u Livnu: stalna postavka slika Gabrijela Jurkića

Galerija Gorica u Livnu: stalna postavka slika Gabrijela Jurkića

A onda, tu je i ona djevojčica, uhvaćena u Dubrovniku na balkonu, među zavjesama; isti motiv kao na onom lesonitu iz Muzeja Jevreja, s krstom u kontralihtu... A odmah iza pregrade je i onaj Don Kihot od Završja. Vitez na toj slici iz 1936. godine, blago ironičnog naziva, Mato je Čavka, bačvar, stolar i pčelar, poznat u svoje vrijeme nadaleko po strasti za skupljanjem starina, oružja, odjeće, novca, na šta je straćio dosta od svog imetka.

I najzad: Zimska idila. Dvije žene, pognute pod teretom nakupljenih grana, koračaju kroz snježnu pustinju. Čak i daltonista vidi kontraste plave i crvene, i osjeća koliko poštovanja za te žene i za život koji one simbolizuju osjeća slikar. Hladno je da kosti pucaju, ali one idu za suncem, i nema sumnje da će se vratiti na vrijeme da nalože vatru i počinu u miru. A kad se sasvim primakne površini (efekat pojačan galerijskim osvjetljenjem koje naglašava reljef nanosa), snijeg odjednom oživi i pretvori se u klupko puzavica s kandžama koje bi da potrgaju suknje i povale i zatrpaju tijela.

Da ništa osim toga i one Visoravni u cvatu u Galeriji Bosne i i Hercegovine Gabrijel Jurkić nije naslikao, u nama bi imao doživotnog poštovaoca.

I onda, samo stotinjak metara dalje od ove slike, na ulazu u mjesto, Livno putnika pozdravi predstavljajući mu se kao Grad sira. O tempora, o morones!

A sir je dobar, onaj puđin i više od livanjskog, i dobra je voda, hladna i gusta, s česme na pijaci, i dobre su kajsije, i jabuke petrovače od kojih Čokoljub eno još miriši, i dobro je ono vrelo pod kraškom stijenom poviše grada, gdje se svakom ko za Livno veli da je u Bosni a ne u Hercegovini nikako ne može povjerovati.

Kupači iznad Bistrice

Kupači iznad Bistrice

Zelena voda Bistrice, nalik Buni kod Tekije, poteče od Dumana u slapovima i rukavcima niz uzak klanac, sa čijih strana kuće, neke i bukvalno, vise nad bistrim zelenilom. U jednom mirnom rukavcu odmara se pastrmka od pola metra, na kamenu usred matice dvije se djevojke sunčaju, poviše njih grupa mladića kartaša i kibicera psuje kroz smijeh mokrog psa koji se završivši kupanje baš tu našao da otrese. Tu u sjeni pored vode, ugodno je i lako se diše, dok samo par koraka iznad cvrči požutjela trava na nemilosrdnom suncu. Već dosta gladni a pomalo i umorni, njušimo vazduh, ali u njemu nema ni mirisa ćevapa ni dima sa roštilja. Valja nam se rastati od tolike ljepote.

Još ćemo jednom nakratko skrenuti u Kupres, po jedan veliki kolut puđinog kozijeg sira, e da bi pragmatičan čitalac mogao staviti tačku na ovaj putopis.

Preporuka redakcije