Raskrštenje

Kršten sam davne 1966. godine, u paketu s novorođenom sestrom, u polupodrumskom podstanarskom stanu u ulici Jovana Popovića broj 4, u Pofalićima. Od cijelog obreda sjećam se samo da smo išli u nekoj povorci oko stola, tate koji me vodi za ruku i crne zavjese ispred očiju, za koju pretpostavljam da je bila mantija.

Tako blizu stajao sam uz neko svešteno lice samo još na djedovoj sahrani. I danas, kad zažmirim, mogu čuti popijevanje kroz nos i hrkljanje, nesiguran je li uzrok tome bio odnjegovan stil ili nakupljeni šlajm. Sve skupa odradio je tezgu brzo i nerazgovijetno, kao spiker u reklami za lijekove – zaneželjeneefekteinuspojavepitajtesvogaliječnikailifarmaceuta, amen... Jednim je okom gledao na krst, jer nije zapamtio djedovo ime, a drugim na tepsije poređane oko groba. Meni taj reš batak, to je izgovorio, kao u Eshilovoj tragediji, moderirajući dijalog smrtnika i neba.

Ali ne bih da pomislite kako je izjava odanosti jednog popa pečenom piletu na djedovoj sahrani razlog mojoj odluci da zatražim raskrštenicu. Krštenicu nisam nikad vidio, i ne bih ni znao da je imam, da se nije tata nedavno zainatio da je pronađe i tako jednu nesigurnu uspomenu pretvori u neosporivu administrativnu činjenicu.

Uznemiren, dakle, činjenicom da tamo u nekim knjigama postoji neki papir s mojim imenom i da taj papir, protiv moje volje i savjesti, daje knjigovođama koje ne poznajem pravo na raspolaganje mojim pepelom, o čemu s nevjericom čitam prateći pokušaje da urnu Nikole Tesle iz njegovog muzeja preselite u vašu crkvu, obraćam vam se sa zahtjevom za brisanje iz vaše evidencije.

Potvrdu o ispisu, nazovimo je raskrštenicom, možete mi poslati poštom, a tekst bi, ako nemate odgovarajući formular, mogao glasiti ovako:

S božijim blagoslovom, na zahtev (ime i prezime) Sinodski odbor izdaje

Izvod iz knjige raskrštenih i razmiropomazanih eparhije (ime eparhije) hrama (ime hrama) u (mjesto) i dalje redom: godina, mesec, dan i vreme rođenja; mesto i opština rođenja; godina, mesec, dan i vreme raskrštenja i razmiropomazanja; i tako sve do imena i prezimena, zanimanja i mesta stanovanja raskuma.

Uglavnom, službeno i pristojno, bez kletvi i anatema, evanđeoski blago i pomirljivo, na obostrano zadovoljstvo, nadam se.

U vezi sa zadovoljstvom je, razumije se, i pitanje troškova. Odmah da vas umirim, ne tražim povrat novca, s pedesetogodišnjom kamatom, isplaćen onom popu u Jovana Popovića 4. Pošteno govoreći, nije te davne 1966. on došao od svoje volje; bio je pozvan, a ni novac nisam izbrojao ja nego otac, više zainat komunistima nego iz čiste vjere. Ali ne vidim ni zašto bih ja plaćao ispis iz kluba u koji se nisam svojom voljom upisao. Držim da bi gratis bilo fer.

A za ubuduće sugerišem da udvostručite cijenu krštenja, uračunavajući odmah u nju i moguće raskrštenje. To bi poskupljenje navelo roditelje da razmotre i druge opcije; naprimjer, da odluku o prodaji tuđe duše ipak prepuste njenom vlasniku, prebacujući tako na njega, ili nju, finansijski aspekt transakcije. Usput, zašto taksisti imaju fiskalne kase, a popovi ih nemaju? U svakom slučaju, to bi sve trebalo biti jeftinije nego da mi se, da sam kojim slučajem obrezan, sada morala prišiti nazad odrezana kožica.

Ovo ne pišem isprovociran nekim konkretnim razlogom, iako ih svakodnevno nudite, baveći se ljudskim dušama i pepelom na jedan stočarski način, nego iz uvjerenja da je cijela ta operacija hodanja oko stola bila nelegalna, s aspekta ljudskih prava, u kojima se kaže da je vjera stvar slobodnog izbora pojedinca. Ako se ne varam, pojedinac sam u mom konkretnom slučaju bio ja, na način, složićemo se, da slobodnog izbora nisam imao.

Ali sada, nakon decenija provedenih u književnosti, sa velikom sigurnošću zaključujem da je literatura ipak prostranija od te vaše jedne Knjige koju dobro izvježbanim logičkim trikovima rastežete na dimenzije kosmosa.

I zamišljam, kao scenu romana (dok tata u drugoj sobi zadeveran misli kako će me sutra pred svetim Alimpijem opravdati), kako me raskum (npr. Omer, on je dorastao težini zadatka) golog, mokrog i već pomalo smežuranog nosi na jastuku unazad oko stola, dok svešteno lice (nipošto kiselo!) mrmlja Ečo Šan, držeći u rukama raskrštavajući sunđer, da pokupi svetu vodicu sa mene, kad me Omer spusti u lavor, kao Botičelijevu Veneru u školjku, vraćajući me među pagane. Ajulela.