Socijalizam, ali na drugi način
3. juni 2018
Regali za knjige od poda do stropa, ugodan miris papira u zraku, na malom stolu na sredini radne sobe su dva foto albuma sa crno-bijelim fotografijama. Anka Jakšić uzima jedan od njih i polako ga lista. "Ovdje možete vidjeti policajca koji palicom napada čovjeka koji leži, a s druge strane je policijski kordon", opisuje Anka Jakšić.
Ona je bila predsjednica fakultetskog odbora na Filozofskom fakultetu u Beogradu i tada je živjela je u Studentskom gradu gdje su i započeli protesti. "Bile su četiri iste zgrade sa sivim hodnicima, petoro nas je bilo u sobi. Nismo imali kupatila. Bio je to siromašan, skroman život, bez novca za posjećivanje kulturnih događaja ", objašnjava Anka.
Kada se 2. juna 1968. godine održavala priredba za udarnike i članove omladinskih radnih brigada, studenti su također htjeli biti tamo. Zbog nevremena je događaj premješten u jedan manji prostor. Posljedice: nedostatak prostora, ograničen pristup, nemiri i sukobi. Početak sedmodnevnih demonstracija. "Omladinske radne brigade bile su miljenici režima, uklapale su se u ideološki sistem, odgovarale su prototipu novog socijalističkog čovjeka. Ta razlika, da oni mogu, a mi ne možemo, bila je kap koja je prelila čašu", prisjeća se Anka.
Posebna uloga Jugoslavije u 1968. godini
U toj nezaboravnoj godini, kada je bijes širom svijeta bio usmjeren protiv vladajućeg establišmenta, Jugoslavija je preuzela posebnu ulogu. Studenti u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu nisu imali namjeru svrgnuti tadašnji sistem, ali su potresli njegove temelje. Htjeli su ga reformirati, htjeli da dobiju više od obećanog socijalizma. Bio je to bijes zbog društva koje su smatrali licemjernim, koji je poticao mlade ljude da protestuju. Protiv - kako su rekli - crvene buržoazije, protiv partijske birokratije i njenih povlastica, za veću jednakost.
Visoka nezaposlenost i propala reforma samoupravljanja - za mnoge je to bilo neizvjesno vrijeme. Iako je u Jugoslaviji bilo dopušteno više sloboda nego u drugim socijalističkim zemljama u susjedstvu, nejednakosti među ljudima su bile vidljive. Trebalo je ispraviti kontradikciju između teorije i prakse. "Te '68. nisu se događali samo protesti protiv represije režima, nego i konkretno protiv uslova života. Nitko nije želio svrgnuti sistem. Mislili smo da s našim kritičkim pogledima možemo ispraviti deformaciju tog sistema. To je bilo naivno", prisjeća se ona. No, nešto joj je posebno ostalo u sjećanju. Nešto o što još uvijek nije završeno.
"Najviše me povrijedilo to što su o nama studentima govorili kao da nas je neko na to nagovorio. Ne mogu dozvoliti da to tako i ostane. Niko me nije prisilio, niko nas nije pozvao, mi smo se autonomno suprotstavili represiji”, nekoliko puta je svoje uvjerenje o autentičnosti protesta ponovila Anka Jakšić. "Neki članovi Komunističke partije su ponavljali da smo mi pod kontrolom inostranih agenata ili da su nas profesori sa Filozofskog fakulteta naveli na to", pojašnjava ona. Međutim, nastavlja Anka, na ulicama su se pojavili transparenti koji nisu imali veze sa studentima i oni nisu znali ko se sve u pozadini umiješao u proteste.
Na arhivskim snimcima vide se student na ulicama, oni glasno pjevaju himnu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. "Druže Tito, mi ti se kunemo", čuju se uzvici demonstranata. Nada da će vlastodršci sami promijeniti kurs bila je velika. A razočarenje, koje je potom uslijedilo, još veće.
Završetak sna
Demonstracije u Beogradu, koje su trajale od 2. do 9. juna, najprije su ugušene silom, da bi potom Titovim političkim kalkulacijama bile dovedene do definitivnog kraja. Josip Broz Tito se 9. juna obratio javnosti i svojim govorom je u potpunosti deeskalirao cijelu tu situaciju. Sa državnčkim kalkulacijama on se stavio na stranu studenata. "Veliki broj, 90 procenata studenata je poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa, u kojoj smo vidjeli samo učenike, samo đake u školama, za koje još nije vrijeme da se uključuju u društveni život naše socijalističke zajednice. To je bilo pogrešno. Mi smo njih ostavili same. Tu svoju grešku mi sagledavamo...", rekao je Tito u govoru koji su prenosile televizijske i radio stanice.
"Mladi su u osnovi naivni. Većina studenata tada je vjerovala da je Tito na našoj strani i da će ukloniti one koji nisu radili za dobrobit države. Mislili smo tada da smo mi, studenti, pobijedili. To je bila puka iluzija", kaže Anka Jakšić.
Simpatije koje je Tito pokazivao prema studentima bile su suprotne metodama koje je upotrebljavao. Mnogi studenti su kasnije uhapšeni, a neki su i osuđeni. Anka Jakšić je podvrgnuta ispitivanju, a kasnije joj je bilo onemogućeno napredovanje u karijeri, dok je njen suprug Božidar Jakšić u istražnom pritvoru proveo tri mjeseca. Pojedini demonstranti su zauzvrat dobili privlačne ponude i zapošljavani su na visoke dužnosti u vladi. Sedamodnevne demonstracije imale su velike posljedice za tu multietničku državu. Rukovodstvo Komunističke partije tada je povuklo uzde i okončalo smjer njene političke liberalizacije. Bio je to početak kraja Jugoslavije.
Jugoslavija na raskršću
Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih nastupilo je presudno razdoblje za daljnji razvoj multietničke države. Bilo je to vrijeme kada su centrifugalne snage dobijale na snazi. Zahtjevi za većom decentralizacijom postajali su sve glasniji. Naglo okončanje protesta iz 1968. godine, svrgavanje kontroverznog potpredsjednika Aleksandra Rankovića dvije godine ranije, koga su optuživali da je prosrpski orijentiran, otvorilo je vrata za nove struje: tzv. Hrvatsko proljeće, demonstracije u novembru 1968. na Kosovu za veću autonomiju, a radikalizacija koja je potom uslijedila je samo posljedica toga.
"Vjerujem da su ti pokreti svoj početak imali mnogo ranije. A 1968. bila je samo test koji je, s jedne strane, pokazao kakvu je društvenu ulogu imao integrativni faktor jugoslavenstva i, s druge strane, koliko daleko mogu ići nacionalističke ideje. Godina 1968. je samo učinila vidljivim pokrete koji su postojali i prije 1968.", smatra Anka Jakšić.
Ideali za koje su se borili 68-aši, više socijalne države, više humanizma, više pravde, danas 50 godina kasnije, nakon nekoliko krvavih ratova i mnogih žrtava i raseljenih osoba, sve to se čini kao da leži u krhotinama historije. Rastući nacionalizam u svijetu uznemirava staru generaciju 68-aša. Čak i u dobi od 72 godine Anka Jakšić kaže da će izaći na ulicu da se bori protiv ekstremnih desničara.