Šanse za novi život u Njemačkoj

Hiba drži svog sina čvrsto u naručju. Trogodišnji Joujou - kako je svog sina nazvala ova mlada Sirijka - čvrsto je priljubljen uz svoju majku. Umoran je. Stalno mu se sklapaju oči, a glavica pada na Hibino rame. Satima su se njih dvoje vozili taksijem od Damaska do zračne luke u libanskom glavnom gradu Bejrutu. Već je jedan sat noću. Za nju i Joujoua su to posljednji sati u arapskoj zemlji - okruženju koje im je poznato. Jer već sutra ujutro počinje njihov novi život, daleko od domovine i rata, koji tamo bijesni posljednje četiri godine.

Sa do vrha napunjenim kolicima za kofere Hiba stoji ispred terminala u zračnoj luci i proučava monitor sa rasporedom letenja. Ona i njen sin iz Bejruta prvo lete za Beograd, a onda dalje za Duesseldorf gdje će ih u zračnoj luci čekati njen muž Alaa. Pri samoj pomisli na to ova mlada majka se osmjehuje: "Alaa i ja smo bili odvojeni više od godinu dana. Jedva čekam da ga konačno ponovo vidim."

"Kao da mi je neko otrgnuo komad duše"

Prije više od godinu dana je Alaa krenuo u pravcu Europe nadajući se da će uskoro moći dovesti i svoju porodicu. Hiba je odlukom svog muža bila malo oduševljena: "Nisam bila ubijeđena u to. Ali nisam mu željela stajati na putu. Kada je Alaa otišao osjećala sam se kao da mi je neko otrgnuo djelić moje duše. Imala sam ogromni strah za njega." Njena zabrinutost nije bila nesnovana: Na prelasku iz Turske u Grčku gumeni čamac krijumčara, u kojem je Alaa bio, se prevrnuo. Tri sata je plivao u pravcu kopna, dok ga iz vode nije izvukla grčka obalna straža. "Dva dana nisam čula ništa o njemu. Skoro uopće nisam jela i spavala dok se on konačno nije javio", kaže Hiba.

Nakon opasnog i dugog puta Alaa je konačno stigao u Njemačku. Godina, koja je nakon toga uslijedila, za Hibu je bez njenog muža bila muka čekanja i straha: Čekanja na to da se konačno krene na put ka Europi za svojim mužem. Straha od bombi, koje su padale u blizini njene kuće. "Drugim danima su čak uredno kao kiša padale rakete. Onda se dugo vremena ništa nije događalo. Ali nikada nismo mogli biti sigurni da će to tako mirno ostati", kaže ona i mazi po glavi Joujousa. Trogodišnjak je u međuvremenu ponovo budan i radoznalo promatra putnike na terminalu. Njegovi roditelji bolju i sigurniju budućnost žele prije svega za njega, a nje u najmanju ruku u ovom trenutku u Siriji nema.

"Ne znam šta me očekuje"

Tek prije nekoliko dana Hiba je dobila poziv iz njemačke ambasade da je njen zahtjev za spajanjem porodice odobren. Novac za letove njen muž je već bio uštedio. "Nikada nisam dvojila da ću Alaa ponovo vidjeti i sada je konačno došao taj trenutak", kaže ona. Ipak Hiba u Njemačku dolazi sa pomiješanim osjećajima. "Ne znam šta me očekuje. Moramo vidjeti kako ćemo se moći priviknuti. Sigurno je Njemačka za mene zemlja puna ljudskosti. Ona nam je otvorila vrata i omogućila šansu za novi život."

Kratko prije kontrole prtljaga zvoni njen mobilni telefon. Njena majka zove iz Sirije kako bi saznala da li je Hiba stigla u Bejrut. Nakon što je prekinula razgovor Hiba, koja je inače živahna žena, nakratko je šutljiva. Rastanak od roditelja joj je teško pao: "Tužna sam. Steže me u grlu. Nadam se da će rat uskoro proći, da ih mogu posjetiti." A onda se ponovo osmjehuje, uzima Joujoua za ruku i kaže mu: "No došlo je vrijeme. Moramo ići!" Njena radost je ponovo tu jer dijeli je samo još nekoliko sati od susreta sa Alaaom.