1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Zemlja „bačena vukovima“

3. mart 2014.

Tek što je stekla nezavisnost 1913, Albanija je ponovo podeljena. Danas se čitav Prvi rat u toj zemlji predstavlja kao borba za slobodu i protiv „imperijalista i šovinističkih suseda“.

https://p.dw.com/p/1BISh
Foto: picture-alliance/akg-images

U predvečerje Prvog svetskog rata Albanija je proživljavala euforiju nezavisnosti od Otomanske imperije. Proglašenje samostalnosti desilo se 1912, a onda i priznanje Londonskim ugovorom sledeće godine. Uz tu euforiju išle su i posledice krvavih balkanskih ratova. „Albanci su imali sreću jer je politička konjuktura bila naklonjena samostalnoj Albaniji, ali i nesreću da ista konjuktura nije bila za pripajanje svih oblasti u kojima većinski žive Albanci“, kaže za DW Mihael Šmit-Neke, nemački istoričar i albanolog. „Kompromis je bilo uspostavljanje Albanije kao kneževine ‘uz priznanje šest velikih sila‘, ali u uskim granicama koje država i danas ima. Dalji kompromis je bio postavljanje nemačkog princa Vilhelma cu Vida (fotografija gore) kao albanskog kneza jer on svojim poreklom, rođačkim vezama i konfesijom nije naišao na odbijanje nijedne strane.“

„Valuta za potkusurivanje“

Sarajevski atentat i izbijanje Velikog rata praktično su okončali takvu albansku nezavisnost i državnost. Nemački knez je 3. septembra 1914. napustio Albaniju. „Njegovim odlaskom Albanija je ponovo bila tamo gde je bila pre Londonske konferencije – na međunarodno-pravnoj ničijoj zemlji“, komentariše Šmit-Neke. Albanija ubrzo postaje bojište političkih i vojnih interesa na kojem se sudaraju gotovo sve zemlje koje ulaze u rat – Srbija, Crna Gora, Grčka, Italija, Austrougarska, Francuska i Bugarska. Tako u albanskim udžbenicima stoji da je tajni Londonski sporazum iz 1915. doneo „nebrojene patnje narodu Albanije“; podela zemlje između Srbije, Crne Gore i Grčke pretvorila je Albaniju u „valutu za potkusurivanje imperijalističkih sila i šovinističkih suseda“.

Atentat na Franca Ferdinanda u albanskim školama se pominje samo uzgredno kao delo „srpskog nacionaliste“ Gavrila Principa koji je dao povod za Prvi svetski rat. Ipak, kao uzrok za rat se navodi kriza kapitalizma i zaoštravanje odnosa imperijalističkih sila čiji se interesi sudaraju u pokušaju da se svet drugačije podeli. Iako se krivica za rat pripisuje i Centralnim silama, ni Antanta nije pošteđena: „Tajnim sporazumom 1915. imperijalističke sile Antante odlučile su da ukinu nezavisnost Albanije i da rasparčaju zemlju“, stoji u knjigama iz kojih uče školarci. Istoričari i stručna javnost u Tirani rado se vraćaju citatu britanske balkanologinje Idit Daram koja piše: „Novopečena država Albanija bačena je vukovima kako bi se spasle starije države.“

Opšte mesto je i rečenica iz istorijskog udžbenika, gde se kaže da je, nakon što se saznalo za tajni sporazum u Londonu, „oslobodilački pokret albanskog naroda protiv okupatorskih sila u cilju slobode i obezbeđivanja nezavisnosti dobio na masovnosti“. Međutim, taj pokret nije baš lako smestiti na ovu ili onu stranu, kaže istoričar Šmit-Neke. Nakon odlaska nemačkog kneza nastaje politički vakuum u kojem „nema centralnog igrača koji bi održao Albaniju u komadu. Roman najpoznatijeg albanskog pisca Ismaila Kadarea ‘Naopaka godina' predstavlja čitav haos tragikomično, ubrzo ni Albanci ni stranci ne mogu da prokljuve ko je sa kim u savezu i ko se za šta bori“, dodaje ovaj poznavalac albanske istorije.

Zločinci su uvek drugi

Istoričar Škelzen Gaši analizirao je udžbenike istorije iz Albanije, Kosova i Srbije. Utvrdio je da tekstovi na albanskom uopšte ne oslikavaju iscepkanost i različite političke pozicije u Albaniji onog vremena. Umesto toga, govori se o homogenom nacionalnom pokretu sa jasnim ciljevima. Pisci albanskih i kosovskih udžbenika koriste opšta mesta, pišu o oružanom otporu protiv okupatora. Taj otpor predvodio je Idriz Seferi, u bugarskoj zoni okupacije, odnosno Azem Bejta u Austrougarskoj zoni. Ali nigde ni reči o zajedničkim borbama Azema Bejte i lokalnih Srba protiv austrougarskih trupa. Istoričar Gaši je još primetio da u istim udžbenicima nema ni reči o albanskim zločinima nad Srbima. Zločinci su uvek drugi, sopstveni narod je uvek stradalnik.

Ali koliko su događaji iz Prvog rata i raniji, iz balkanskih ratova, menjali sliku Albanaca o komšijskim narodima? „Dešavanja su svakako polarizovala ljude i dodatno pogoršala međusobne odnose, pre svega između Srba i Albanaca, kao i odnose sa Grcima“, priča Šmit-Neke. „Zvanična politika je okrenula leđa svebalkanskoj saradnji – iz koje je bila isključena Bugarska – i pod kraljem Zogom se potpuno vezala za Italiju. To je Albaniju još jednom stajalo nezavisnosti.“

Autor: Pandeli Pani / nr
Odg. urednik: Ivan Đerković