1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

U Kelnu nedelja multikulture

Monika Hogen26. septembar 2005.

U Kelnu je upravo u toku sedmica posvecena multikulturi koja se odvija pod motom "Ziveti i stvarati zajedno". Grupa mladih iz kelnske cetvrti Merhajm snimila je kratki film cija radnja obradjuje njihovu svakodnevicu. Film ce biti prikazan u okviru ove manifestacije.

https://p.dw.com/p/BAmt
Od 25.septembra da 1.Oktobra u Kelnu se odrzavaju dani medjunarodne kulture
Od 25.septembra da 1.Oktobra u Kelnu se odrzavaju dani medjunarodne kultureFoto: dpa

Muzika, repovanje, scene iz svakodnevnog zivota, intervjui na ulici, pred sporstkim klubom, u kucama - u petnaestominutnom filmu glavne zvezde su stanovnici Vinterberger ulice u Kelnu. Dolaze iz raznih zemalja i razlicitih kultura i nisu svi u Nemacku dosli dobrovoljno. Nemci iz Rusije, ratne izbeglice iz bivse Jugoslavije, trazioci azila iz Arike, pokusavaju da se snadju u stranoj zemlji i sredini. Naravno da je to dovoljno uzbudljivo i da pruza dovoljno materijala za reporatazu. Tog misljenja je bila i grupa mladih koji su uz podrsku humanitarne organizacije Karitas snimili kratki film pod naslovom: «Moj okrug - moja ulica» U filmskoj ekipi je bio i Mirsad Demiri dvadesetdvogodisnjak iz bivse Jugoslavije, koji kaze:

«U prvom planu je bila razonoda. Mislili smo da na planu medija osvetlimo nas zivot ovde. U Merhajmu nema mesta za okupljanje mladih, i mi smo, snimajuci film, zeleli da skrenemo paznju na to i eventualno, dobijemo neko poljance za fudbal ili neko mesto za okupljanje.»

Mirsad trinaest godina zivi u Nemackoj i studira ekonomiju. On smatra da u naselju nedostaje centar za mlade ali inace nema zemerki kad je o zivotu u Merhajmu rec. Integracija u Nemackoj njemu nije predstavljala problem kao ni komunikacija sa nemackim susedima ili sa pripadnicima drugih nacija:

« Ima razlika u misljenju ali toga ima svugde. Ne moze se reci da je ovde losije nego drugde, medjutim ovde jeste zivot komlikovaniji zato sto na jednom mestu zive ljudi razlicitih kultura. Medjutim, ide to nekako.»

Isto pricaju i ostali ucesnici u filmu. Sve je dobro kazu mladi i ne zele pred kamerom da ukazu na eventualne probleme, kojih naravno ima. Medjusobna koskanja mladih resavaju se uz pomoc Karitasovih saradnika. Stranci u Nemackoj nisu spremni javno da govore o problemima sa kojima se susrecu.

Kemal Budcic je pred kamerom rekao da zeli da postane gradonacelnik u Nemackoj a iza kamere je otkrio da se uskoro vraca u svoju domovinu Srbiju i Crnu Goru. Zna da mu nece biti lako posle osam godina izbivanja ali kaze da nema drugu mogucnost:

« Ovde nemam nista, Tamo imam nesto svoje, ovde moram da zivim po nemackim zakonima. Ne mogu da se skolujem, nista, ne daju mi zato sto imam samo duldung, (ogranicenu boravisnu vizu), i nemam sansu da dobijem nemacki pasos.»

Sudbina kao sto je Kemalova, ogranicena ili neizvesna buducnost u Nemackoj ima mnogo u ulici Vinterberg u Kelnu, iako o tome u filmu niko ne govori. U filmu u jednom kadru iznad glava intervjuisanih prolece avion – skriveni simbol za proterivanje, kojeg se mnogi plase. Probleme koji su sastavni deo zivota u ovom naselju kao i u celoj Nemackoj: nezaposlenost, nemanje perspektive, problemi sa drogom, autori filma prikazuju na indirektan nacin. Snimili su mladog muzicara koji repuje o propustenim sansama , snovima, besciljnosti mladog coveka....

Gledaocima je preupušteno da sami iznadju poruku filma.