1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Tužnih 17 priča: Anđelina Džoli poslednja nada

27. jul 2010.

Ovo je priča o sedamnaest raseljenih ljudi, koji u jezivim uslovima životare u kolektivnom centru u Rogatici. Oni sanjaju normalno kupatilo, obroke i slušni aparat. Još se nadaju. Veruju da će Anđelina Džoli održati reč.

https://p.dw.com/p/OVfJ
Kolektivni centar u Rogatici
Kolektivni centar u RogaticiFoto: DW

U Bosni i Hercegovini, čak deceniju i po posle završetka rata, oko 7.300 raseljenih osoba još uvek živi u kolektivnim centrima. Šta je kolektivni centar? Drugo ime za užas! Ili je reč o neuslovnim zgradama koje nikome nisu potrebne, ili o montažnim kućama, ili dotrajalim barakama. Leti se ne može izdržati od vrućine, zimi – duva na sve strane.

Nesrećnici koji žive u kolektivnim centrima ne mogu da se vrate svojim predratnim domovima iz različitih razloga. Kuće su ili porušene u pljačkaškim pohodima, ili zapaljene, okolina je često još uvek pod minama, a neki od raseljenih nemaju gde da se vrate jer su, jednostavno, pre rata bili podstanari. Među njima je najviše starijih osoba koje su same, ali ima i mladih bračnih parova sa decom i mlađih muškaraca i žena. Od čega žive? To ni oni sami ne znaju.

Lena grli Anđelinu Džoli

Ispred trošne zgradice u centru Rogatice, Lena Babić prostire tek oprani veš. Ima 77 godina, iz sela je Vojnin kod Goražda. U kolektivnom centru „Rogatica“, živi sa mlađom sestrom. Nemaju nikoga, a u svoje selo se ne mogu vratiti.

„Niko se tamo nije vratio. Kuća je uništena. Putevi, njive i voćnjaci, sve je to zaraslo u korov. Imale smo kuću i zemlju, vrt i voćnjak... Svega smo imale, a sada živimo od socijalne pomoći, od 41 marke (20 evra). Nemamo ni jedna penziju, nismo se udavale“, kaže Lena. Mi je pitamo za šta je dovoljna 41 marka? „Samo za ono što je nužno da se preživi. Može biti za hleb. Iz Crvenog krsta nam donesu odeću, ponekad stigne i neka donacija u hrani. Iz Sarajeva su nam dolazili neki dobri ljudi i doneli namirnice.“ Starica tužno kaže da za 15 godina nije odlazila do svog rodnog sela. Još tužnije dodaje da će u Kolektivnom centru verovatno ostati do kraja života.

Primećujemo fotografiju na zidu, a i jednu manju, uokvirenu, na stočiću: na obe, Lena grli Anđelinu Džoli.

Lena pokazuje sliku sa sestrom i Anđelinom Džoli
Lena pokazuje sliku sa sestrom i Anđelinom DžoliFoto: DW

Na sledećoj strani:

Šta je čuvena glumica obećala staricama?

Šta je čuvena glumica obećala staricama?

„Ovako je bilo. Bio je treći dan Vaskrsa, kad kod mene u ovu moju sobicu tri sa tri, uđoše njih šestoro. Žene iz Goražda koje nas povremeno posećuju i s njima jedna žena i jedan muškarac. Ona lepa, mila, kulturna... Ja stavila na sto obojena jaja i neke kolače. Vidim da su ovo dvoje stranci i da im prevodilac prevodi. Eto, tu je sedela Anđelina, a muž joj preko puta. Bio je i fotograf, slikao nas. Ja sam sliku uokvirila. Pitali su me kako živim i šta bih želela. Rekla sam da bih želela istu ovoliku sobu, samo da imam svoje kupatilo“, kaže skromno Lena. „Verujete li da će Anđelina nešto učiniti za vas?“, pitamo. „Obećala je, samo da opština nađe zemljište. Napraviće nam, kažu, male stanove i svako bi imao kupatilo i kuhinju. Ja se nadam, a možda ću i umreti ovdje, nadajući se.“

Flash-Galerie Angelina Jolie in Bosnien Herzegowina
Foto: UNHCR/Aziz

Zatim Lena pokazuje zajedničko kupatilo. Tri kabine, u jednoj tuš, a druge dve su WC-i. Nema mašina za veš, svi sve peru ručno. Iznad kabina, strop je potpuno mokar, curi neka prljava voda. „Eto, vidiš, dole se kupaš, a odozgo kaplje“, kaže Lena i vodi me kod njenog komšije Gorana Markovića, druga vrata desno.

Ostvarenje sna – soba, kuhinja i kupatilo

Goran Marković je pre rata radio u „Energoinvestu“ kao mašinbravar. Sa ženom i ćerkom bio je podstanar na Alipašinom polju u Sarajevu. „Onda sam izgubio posao, a kad sam izgubio posao, izgubio sam i ženu“, kaže Goran.

Goran Marković
Goran MarkovićFoto: DW

U kolektivnom centru „Rogatica“ živi sam u jednoj sobi gde i kuva. Pokazuje nam „brdo“ lekova. Nedostaje mu antitrombin u krvi i do kraja života moraće da uzima preparate koji regulišu koagulaciju. „Pet godina sam vodio sudski postupak za dobijanje penzije. U startu sam dobio 480 KM, a onda su me pokrali, i uzeli 180, pa sada dobijam nešto malo preko 300 maraka. Neki dan je jedan čovek koji je živeo sa nama u centru, umro. Trebale su mu boce za kiseonik i uvek je bila frka oko tog kiseonika. Ko će to platiti i hoće li platiti? Eno boca, još uvek stoje u hodniku, a on je otišao na onaj svijet, plačući“, kaže Goran.

Većina stanara u ovom tužnom centru ima preko 65 godina. Najmlađi je dečak, srednjoškolac, koji živi s majkom. Trenutno je na moru. Goran ima 47 godina. U njegovim očima kao da se može pročitati pitanje: „Kako sam dospeo ovde?“ Ali, ipak se još uvek nada da bi moglo biti bolje. „Ako Anđelina ništa ne iščupa, neće niko. Bila je s nama, pričala i pitala nas šta bi mi želeli. Ima sad, jedna informacija koja se pojavila, da će nam nešto praviti, da je navodno već i zemljište pronađeno. Šta bi bilo ostvarenje mog sna? Soba, kuhinja i kupatilo. Ono što sam i pre imao“, kaže Goran.

Na sledećoj strani:

Kako se pas ulovi u mišolovku?

Sanja slušni aparat

Sve su životne priče ovdje slične

Prvo se malo sudbina poigrala s njima, a onda i ljudi. Borka Mandžo iz sela Kozlić kod Rogatice kaže da je u kolektivnom centru obolela. „Imam 183 marke penzije, ali pola dajem za lekove. I nisam samo obolela ovdje. Tu sam i poludila. Bila sam dobila donaciju za opravku kuće, pa su me onda slagali da su naišli na mine i od toga nije bilo ništa. Nikad tu mina, oko moje kuće, nije bilo. Tako su me odbili, sad moram opet da predam zahtev“, kaže Borka.

Vida Matović
Vida MatovićFoto: DW

Milka Andrić iz jednog sela kod Trnova nema ni radio, ni televizor, a pre dva meseca ostala je i bez svetla u svom sobičku. „Pregorela mi plafonjerka, nema ko da popravi, pa živim u mraku. Kroz prozorčiće iznad vrata, dopire mi svetlo sa hodnika, pa naveče vidim da namestim posteljinu“, kaže Milka. Vida Matović imala je, kaže, sve, „a sada nema ništa“. „Kad su mi 2000. godine umrli muž i sin, sve je pošlo nizbrdo. Sa 200 maraka penzije, jedva preživim. Pola ode na lekove“, kaže ona. „Šta je Vido, Vaš san?“ pitamo. „Volela bih kakvu pomoć u parama da kupim slušni aparat. Skroz sam gluva. Čitam sa usana. Doktor mi dao preporuku za slušni aparat, ali ovi u socijalnom nisu hteli da mi je overe, da udare pečat. Rekli mi 'mnogo ti skup taj aparat'.“ „Koliko košta?“ „Oko 800 maraka. Ja to nemam. Najviše bih volela da me nema, da umrem“, kaže Vida.

Umjesto miša, pas u mišolovci

„Dođite u moju sobu da vidite kako miševi jedu moje cipele“, kaže Miodrag Čvoro, veoma živopisan lik iz kolektivnog centra. Prema vlastitom priznanju bio je pravi bonvivan. Negde u svetu ima tri bivše žene i troje dece. Nema penziju, socijalna pomoć nije dovoljna. U dvorištu kolektivnog centra uzgaja zečeve i jastrebove i radi poslove koje niko neće. Čisti dimnjake i popravlja krovove. Ulazimo u sobu u kojoj su sve stvari davno izgubile pravu namenu. Ostaci hrane i prljavog veša izgledaju sablasno. Na podu su mišolovke.

Miodrag Čvoro
Miodrag ČvoroFoto: DW

„Eto, koji sam ja baksuz. Postavim mišolovke, ali u njih se ne uhvati miš, nego moj pas!“ kaže Miodrag. „Anđelina je poslala pare i neka holandska humanitarna organizacija, da se nama naprave ti stanovi, mali stanovi. E, sad je pitanje gde su te pare. Hoće li nas opet izigrati? Nek' ukradu pola para, ali opet će nešto ostati. Ne možemo više da živimo u 18. veku“, kaže Čvoro i nudi nam na poklon jednog snežno-belog zečića.

U Opštini Rogatica je, baš onako na letnji način, mirno. Načelnik Radomir Jovičić je na odmoru. Milenko Janković, referent za obnovu i rekonstrukciju Opštine Rogatica, kaže da on i njegovi saradnici sve rade na tome da se ovaj kolektivni centar zatvori što pre. „Ima donatora koji su se pojavili, Anđelina i Bred to vode, novac stiže, ide to svojim putem. To će biti brzo rešeno“, kaže Janković. „Koliko brzo?“ „Ne znam“, kaže referent.

Autorka: Ljiljana Pirolić, Rogatica

Odg. urednik: Nemanja Rujević