1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Svenarodna krv i njeni čuvari

Dragoslav Dedović18. jun 2016.

Kada državnici govore o nečijoj „nečistoj krvi“ onda pre ili kasnije stvar pođe po zlu. Zašto? Pa, zato što je političko arbitriranje između „prljavog“ i „čistog“ politički uvod u „higijenske“ mere.

https://p.dw.com/p/1J9E4
Mehrere herablaufende Bluttropfen
Foto: picture-alliance/dpa/CHROMORANGE/M. Memminger

„Prljavština“ se mora očistiti. Tako od sna o „čistoti“ rase, nacije, naroda pre ili kasnije dođemo do košmara etničkog čišćenja i – genocida. Političari koji broje krvna zrnca opasni su ljudi. No, ovaj put je pravac kretanja ideje bio neobičan. Zbog pojma „genocid nad Jermenima“ koji je u nedavnoj rezoluciji Bundestaga (o tome šta se zbilo u Otomanskom carstvu pre jednog veka) čak četiri puta spomenut, turski predsednik Erdogan došao je na ideju da nemački poslanici turskog porekla koji su glasali za rezoluciju imaju „nečistu krv“. Dakle nije samo kratak put od „nečiste krvi“ do genocida, već i obrnuto.

Početkom dvadesetog veka gradonačelnik Beča je bio izvesni Karl Liger. On je svojedobno rekao: „Ko je Jevrejin – odlučujem ja.“ To je registrovao mladi neshvaćeni umetnik po imenu Adolf Hitler. Kasnije, kada je postao Firer, njegov zapovednik ratnog vazduhoplovstva Gering znao je citirati Ligerovu izreku. Šta nam to govori? Da se u poslednjih stotinjak godina između Beča i Istanbula, a i šire, stalno pojavljuju osobe sa ambicijom da za sebe prisvoje diskreciono pravo o odluci ko je ko. Čija je krv čista. Ko je „naš“, a ko „njihov“.

Balkanska krv, balkansko tlo

Međutim, nije jedino turski nacionalizam na tragu „krvi i tla“. Koliko znam, prosečan pripadnik postjugoslovenskih naroda zaista misli da je on deo biološke svojte koja se zove narod. I smatra da je njegov narod najstariji u okruženju. I da je zaslužio mnogo više teritorije i resursa. I da su mu sve to dušmani oteli.

Ovakva kulturološka matrica ustoličava celinu kojoj pripadamo kao neupitnu datost, ta celina je večni organizam. Nacionalizam je simulakrum večnosti, ništa manje metafizičan od religije. Time se svi mi, pošto smo samo smrtne ćelije, povremeno tešimo. A naši političari iz te imaginacije po potrebi izvode zahteve – polažući istorijsko pravo na teritorije (tamo gde nas više nema, ali su tu naši grobovi) ili tražeći za nas pravo na samoopredeljenje (tamo gde nas ima više, ali su tu i tuđi grobovi). Ta dva principa, istorijski i većinski, spojeni su lepkom naše nepokolebljive vere da smo ovde bili prvi, pa tako zastupamo pravo starosedelaca naspram došljaka. A došljaci su svi koji nisu naši. Makar bili tu i pre nas. Tako osećati svet znači biti ukorenjen u „krv i tlo“.

Neverna nauka, nenaučna vera

E, sad možemo da ponavljamo koliko nam volja da je definisanjem genetičkih populacija na osnovu halogrupa naučno ustanovljeno kako se mitovi, kao i ideološke projekcije o poreklu nacija, ni izdaleka ne poklapaju sa stvarnim stanjem stvari. Da nam je katkad jedan Irac ili Iračanin bliži rod od istoplemenog komšije. Da smo svi mi, u poređenju sa južnoafričkim Kojsancima čiji geni putuju istorijom već stotinjak hiljada godina, prave genetske bebe.

Pošto je nacionalizam pseudoreligija, njemu je naučno opovrgavanje teze o biološki definisanom „narodu najstarijem“ samo dokaz da su se u svetsku zaveru protiv „naroda najstarijeg“ uključili i humani genetičari. Vera ne propituje svoje temelje, inače ne bi bila vera.

Novonemci i stare ideje

Ni u Nemačkoj, koja se zbog stravičnih posledica nacističke ideologije „krvi i tla“ posle Drugog svetskog rata unapred ograđuje od svakog sličnog pokušaja da se narodi definišu „po krvi“, stvari trenutno opet nisu baš najjasnije. Naime, zakonski Nemac i etnički Nemac nisu isto. Zbog toga je nemački jezik stvorio novu reč – Neudeutsche – Novonemci. To su ljudi sa nemačkim pasošem nenemačkog porekla. Nemačka nacija je šarena. Dovoljno je da se pogleda fudbalska reprezentacija. Većina savremenih „Staronemaca“ nema problema sa tim. Ali u doba milionskog priliva bliskoistočnih izbeglica glavu su digli i ljudi na krajnjem desnom rubu političkog spektra. Njima fudbalska reprezentacija nije više dovoljno nemačka. Oni bi da odbrane zemlju od razgrađivanja „nemačkog bića“. „Danas jesmo tolerantni, sutra u svojoj zemlji strani“ – peva neonacistički bend, a taj refren citira i poneki političar okuražene krajnje desnice.

Zajednica porekla

Iznenađujuće je do koje mere krv (kao metafora porekla) povezuje turskog predsednika, balkanske šovene i nemačke ekstremne desničare. U stvari, to je pravo rođaštvo, duhovna srodnost. Krv koju oni sanjaju, svepovezujuću i svenarodnu, jeste imaginarna, ali emocije kojima manipulišu su stvarne.

Oni bi da nad svakim od nas kao mrtvu stražu postave izmišljeni lanac predaka. To nepromenljivo i neprikosnoveno, nadindividualno Veće staraca sa epruvetama u rukama traži od nas danak u krvi. Imaginarnu krv je teško analizirati po pravilima genetičke geneologije. Nju Veće procenjuje odoka. Potom njihov portparol, najčešće ovozemaljski politički ili intelektualni zagovornik zajednice porekla, svakome od nas javno kaže da jesmo ili nismo. Mi već znamo – šta.