1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Stara godina siva, nova je vreme ispita

31. decembar 2009.

Nemačka štampa, poslednjeg dana godine, piše o očekivanjima za 2010: nije ružičasto, ali neće biti ni crno, zaključuje većina komentatora. Naširoko se piše i o merama bezbednosti posle neuspelog napada iznad Detroita.

https://p.dw.com/p/LHeM
Šta čeka Nemačku i svet u sledećoj godini?
Šta čeka Nemačku i svet u sledećoj godini?Foto: Bilderbox

Smena dve godine je vreme osvrta i prognoza i mnogi nemački komentatori su pesimisti – i kada je reč o protekloj godini, i o onoj koja dolazi. Tako list Rajn-Nekar-cajtung piše:

„Kuknjava na sve strane: zbog lošeg početka crno-žute koalicije, zbog kabineta Angele Merkel, zbog poreskog haosa, zbog zataškavanja napada na talibane kod Kunduza. Međutim, niko se ne žali na godinu krize 2009. Nema ni razloga.

Naime, prva godina nakon što je za malo izbegnut finansijski slom na ekonomskom planu bila je iznenađujuće dobra. Bivša, crveno-crna vlada pokazala je da ume da izađe na kraj sa krizom. Zahvaljujući milijardama evra koje je uložila država izbegnuto je masovno otpuštanje. Na surovo buđenje još ćemo sačekati – sve dok Savezna Republika uživa kreditni bonitet. A to bi moglo potrajati“.

…a Planeta se zagreva

Komentator minhenskog Zidojče cajtunga piše:

„Sedamdeset procenata Nemaca izgubilo je poverenje u političare i menadžere, pokazuje najnovije istraživanje javnog mnjenja. Pohlepa za moći, prazna obećanja i nespremnost na promene, doveli su do toga da nemački građani sa skepsom gledaju na 2010. godinu. Takav pesimizam zapaža se u celom svetu. Ukoliko ne bude zaustavljen rast emisije ugljendioksida prema procenama UN sredinom veka preti raspad svetskog privrednog sistema i kraj civilizacije u kojoj za sada još udobno živimo“.

A list Velt o istoj temi piše:

„Reforme jedva da još neko pominje, iako svako zna koliko su potrebne. Samo još 34 odsto građana polaže nade u budućnost. Mudre glave pominju čak „izgubljenu deceniju“. Uz sve to pojavljuje se i pritajeni strah: Zemlja se zagreva, a teško da možemo nešto da preduzmemo. Sastanak na vrhu je propao, a i mi sa njim. Svetski skup jasno je pokazao ono što već odavno naslućujemo: naš gubitak moći. Prvi put u novijoj istoriji Zapad nema presudnu ulogu – budućnost zavisi od zemalja u razvoju i bivših kolonija. Evropa je na margini“.

Pelinkovac umesto šampanjca? Pa nije dotle došlo…

Poslednjeg dana 2009. godine kelnski Ekspres piše:

„Smena dve godine je i vreme onih koji sve vide crno. Jedni upozoravaju na masovnu nezaposlenost i sve veće siromaštvo. Drugi strahuju od zaoštravanja sukoba generacija – mladi protiv starih. Jirgen Tritin, jedan od vodećih političara Zelenih, upozorava da Nemačkoj preti sudbina Grčke, drugim rečima bankrotstvo. Pelinkovac umesto šampanjca, crni scenariji gde god se pogleda.

Tačno je da situacija u Nemačkoj nije ružičasta i, na žalost, mnogo je žrtava krize. Ali, da li je to razlog da se mnogi ponašaju kao da je počela sahrana Savezne Republike? Onaj ko samo jadikuje, već je izgubio. Gde su hrabri u zemlji koja ima sve potencijale za preokret? Upravo u vreme krize ne sme se pognuti glava. I vreme je da različite interesne grupe i političke grupe prestanu jedne druge da optužuju za krizu“.

Frankfurter rundšau o očekivanjima od 2010. godine piše:

„2010. zamišljena je kao godina zadovoljavajućih bilansa posle gorkih odricanja. Ali, od toga nema ništa, iako odricanja i nisu bila tako gorka kao što se strahovalo. 2010. će biti godina niza korekcija, godina novih početaka i preloma – godina velikog ispita“.

Biće bolje, ali samo malo

A list Noje vestfeliše komentariše

„Želje za novu godinu su skromne i takve moraju da budu. Trebalo bi da nam bude malo bolje nego u 2009, ali samo malo. Iza nas je teška godina. Mnogi rade skraćeno i to je cena svetske krize. Mnogi strahuju da će kriza potrajati uz sve posledice po njihova radna mesta. Mnogi moraju da izađu na kraj sa manjom zaradom. Mnogi se brinu za svoje partnere, decu, roditelje, prijatelje koji su u misijama Bundesvera u inostranstvu. Dakle, 2010. neće biti laka godina, niti godina u kojoj naše želje mogu da budu veće i da budu automatski ispunjene. Neće nas poštedeti krize i nećemo moći da izbegnemo izazove – biće to godina u kojoj ćemo morati posebno da se napregnemo“, piše list „Noje vestefliše“

na sledećoj strani:

Da li su teroristi uvek korak ispred?

Da li su teroristi uvek korak ispred?

Mere obezbeđenja pojačane u celom svetu
Mere obezbeđenja pojačane u celom svetuFoto: AP

Povodom najnovijeg neuspelog atentata na avion američke aviokompanije list Merkiše odercajtung komentariše raspravu o skenerima koji putnike na aerodromima pokazuju nage:

„Niko ne može da tvrdi da li bi ta vrsta skeniranja sprečila pokušaj atentata prilikom sletanja u Detroit. Teroristi su uvek korak ispred onih koji pokušavaju da ih otkriju. Međutim, nema jakih argumenata protiv skeniranja do gole kože bez obzira na svu zaštitu privatnosti. Naime, u pitanju su životi mnogih putnika i njihova bezbednost je važnija od privatnosti“.

A Merkiše algemajne komentariše stav američkog predsednika Baraka Obame:

„Za Baraka Obamu bilo bi katastrofalno ako bi se stekao utisak da je popustljiv u borbi protiv terorizma. I to je razlog što je njegova tirada zbog propusta službi bezbednosti u vezi sa pokušajem atentata kod Detroita bila tako žestoka. Ali, sve da je Obama bio i uzdržaniji u principu mu se ništa ne može zameriti. Brže je reagovao od prethodnika Džordža Buša u slučaju takozvanog „cipela atentatora“ 2001. godine, nije ublažavao opasnost, jasno je ukazao na greške i najavio disciplinske mere. Buš je sve gurao pod tepih“.

SAD godinama pojačavaju sigurnosne mere

O istoj temi list Zidvest prese piše:

„Američke tajne službe navikle su na kritike iz inostranstva – na primer, zbog toga što ne poštuju međunarodne standarde u ophođenju sa zatočenicima. Međutim, sada su dobile žestok šamar u sopstvenoj zemlji, od sopstvenog predsednika koji je retko kada bio tako oštar kao ovog puta.

Ta kritika je potpuno opravdana ako se ima u vidu šta se sve dešavalo pre neuspelog napada.

Od atentata 2011. godine SAD su stalno zaoštravale propise u vezi sa ulaskom u zemlju. Niko više ne može da doputuje bez biometrijskog pasoša. Uoči puta obavezno je prijavljivanje i preko interneta. Uzimaju se otisci prstiju. I sve to zbog toga što bi običan turista mogao biti terorista. Teroristu bi iz mase putnika trebalo da izdvoje detalji kao što je način kupovine avionske karte ili koje jelo želi tokom leta.

I sada se uprkos svemu terorista našao u avionu. Njegovo ime bilo je poznato američkim vlastima. Bio je razvrstan kao opasna osoba. I dobio je vizu. To samo pokazuje da poplava podataka ne vodi otkrivanju sumnjivih ako agenti na kraju budu zatrpani tom lavinom informacija“.

Najzad, Frankfurter algemajne cajtung komentariše:

„Sada se ispostavilo da nije samo otac Nigerijca obavestio CIA o radikalizmu sina, nego su američke vlasti imale saznanja da se u Jemenu planira napad uz učešće nekog iz Nigerije. Da su informacije povezane mladi Nigerijac nikada ne bi ušao u avion. Obama je u pravu kada zahteva radikalno preispitivanje procedure. Naime, kakvog smisla ima skupljati milione podataka, ako ne vode cilju kome se teži“.

priredio: Nenad Briski

odg. urednik: Nemanja Rujević