1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

Stanovi preskupi, ljudi zaposedaju placeve

Sofija Bodenberg Santijago de Čile
23. avgust 2021.

U Čileu su visoke kirije i cene nekretnina mnogima dozlogrdile. Oni kojima se u pandemiji istanjio novčanik, naprosto sve češće zaposedaju placeve i grade naselja. Jer, socijalnih stanova je nedovoljno.

https://p.dw.com/p/3zNPG
Improvizovano naselje na obodima Santijaga
Improvizovano naselje na obodima SantijagaFoto: Giovanny Oscar Valenzuela Zamorano

Horhe Segundo (44) farba drveni zid u crveno. To je deo kućerka koji je sam podigao. Materijal je našao na ulici ili u kantama za đubre. „Kirije su u Čileu veoma visoke, a plate niske. Ovamo sam došao da izvršim pritisak na državu pošto ovde ne plaćam kiriju“, kaže on. Na njegovom limenom krovu se vijori čilenska zastava, pocepana i izbledela na suncu.

Segundo živi sa ženom i troje dece na placu koji su prosto zaposeli. Zbog pandemije je izgubio posao i nije više mogao da plaća kiriju. Otprilike 650 porodica žive u naselju Toma Violeta Para u predgrađu Santijaga. „Moja deca se stide zbog toga što žive ovde“, kaže Segundo.

Horhe Sekundo farba kolibu koju je napravio
Horhe Sekundo farba kolibu koju je napravioFoto: Pablo Rojsa Madariaga

Zbog posledica pandemije u Čileu je za mnoge ljude postalo još teže da nađu stambeni prostor koji mogu da plate. Glavni grad Santijago ima najveće cene kvadratnog metra stambenog prostora u Latinskoj Americi. Država skoro da ne reguliše ništa na tržištu nekretnina.

Prema podacima Ministarstva za socijalna pitanja, nedostaje 497.560 stanova. To je dovelo do prenatrpanih stanova i ilegalnog naseljavanja placeva. Ministarstvo stanogradnje je od marta 2020. registrovalo 76 novih slučajeva. A manjak stambenog prostora bio je osetan i pre pandemije.

U Čileu okupacijom placeva nastaju logorska naselja zvana kampamentos. Prema vladinom izveštaju, njihov broj je između 2011. i 2019. godine porastao za 42 odsto. Više od 100.000 ljudi žive u preko 800 takvih naselja. Stvarni broj je sigurno veći.

Stanovnici iz siromašnih susednih zemalja

Najveći broj placeva na kojima se ljudi ilegalno nastanjuju nalazi se u blizini većih gradova kao što su Santijago, Valparaiso i Temuko. Skoro trećina stanovnika potiče iz inostranstva, iz Kolumbije, Perua, Bolivije i sa Haitija.

Marisol Rios koja sada živi u naselju Toma Violeta Para došla je iz Perua: „Nadala sam se ovde boljem životu. Ali ovde moraš da radiš dan i noć da bi imao za kiriju. Od minimalca možeš da platiš samo jednu sobicu, a da ne ostane za hranu i odeću.“

Marisol Rios nema novca za stanarinu
Marisol Rios nema novca za stanarinuFoto: Pablo Rojas Madariaga

U njenoj blizini se nalazi zajednička kuhinja. Ovde grupa žena svakodnevno kuva za stanovnike naselja. Ponekad stižu i donacije hrane. Jedna od kuvarica je Nora Zavala. „Za mene je ovo mesto porodica. Međusobno se podržavamo i prošli smo dosta toga zajedno“, kaže ona. I zaista, živelo se bez vode i struje, u požaru je prošlog novembra izgorelo sedamdesetak kuća. A zimi obilne kiše dovode do poplava na placevima.

Takva stambena situacija je posebno teška za decu. Većina njih ne idu u školu. Mnoga deca sa Haitija ne govore španski. Jedna humanitarna organizacija je oformila biblioteku, a druga posećuje jednom nedeljno naselje, kako bi se njeni aktivisti posvetili igri sa decom i učenju.

Psihološkinja Barbara Valdes jedna je od osnivačica organizacije La žardinera koja organizuje radionice i igraonice za decu. „Deca nisu imala svoju prostoriju u naselju. Ona sada ostvaruju ovaj projekat“, kaže Valdes.

Dečije sudbine u naselju

Zajedno sa decom napravili su baštu i od odbačenih cigala izgradili malu prostoriju. Tamo deca zajedno pevaju, igraju se, prerušavaju se ili plešu. „Hoćemo da kroz igru razvijemo socijalnu i ekološku svest kod dece. U umetničkim projektima izražavaju svoje emocije“, kaže Barbara Valdes. Trenutno deca snimaju video za rep-pesmu. „Hoćemo da im damo prostor za snove”, kaže psihološkinja.

Konačno i prostor za decu
Konačno i prostor za decuFoto: Giovanny Oscar Valenzuela Zamorano

Ministarstvo stambene gradnje sarađuje sa ovim naseljima. U slučaju naselja Toma Violeta Para, ministarstvo namerava da angažuje firmu koja bi na tom mestu izgradila socijalne stanove. Porodicama koje imaju niske prihode država nudi subvencije za kupovinu ili uzimanje pod najam.

Ali od prvih planova do useljenja može da prođe i šest godina, kaže Serhijo Garido, zamenik direktora regionalne kancelarije Ministarstva za stambenu gradnju u regionu Metropolitana. „Država ima ograničene mogućnosti, a potrebe su veoma velike. Zato se fokusiramo na najsiromašnije“, kaže on.

Uslovi za subvencije su legalan boravak i štedna knjižica u Čileu. Ali brojne su porodice koje ne ispunjavaju uslove, posebno one sa migrantskom pozadinom. Kada budu prinuđene da napuste plac, biće opet bez stana i potražiće drugo mesto za ilegalnu gradnju.

Istraživanje Čileanskog univerziteta pokazuje da je između 1980. i 2002. u zemlji izgrađeno 230.000 socijalnih stanova, prosečne veličine od 45 kvadratnih metara. A između 2003. i 2010. izgradilo se 23.000 takvih stanova. Godišnji prosek gradnje je pao na jednu trećinu. Osim toga, istraživanje pokazuje da su socijalni stanovi često lošeg kvaliteta i da se grade u predgrađima što doprinosi socijalnoj izolaciji.

Favele u Čileu
Favele u ČileuFoto: Giovanny Oscar Valenzuela Zamorano

Mreža za jeftino stanovanje

Organizacija „Red habitat popular Čile“ podržava alternativnu gradnju koja ne bi služila profitu trgovaca nekretninama. Ona podržava prvi takav projekat – stambenu kooperativu Njuke mapu u samom srcu Santijaga. Tu 36 porodica zajedno sa arhitektima i antropolozima rade na solidarnom stambenom projektu.

„Sa kooperativama želimo da ojačamo demokratiju“, kaže antropološkinja Suzana Aravena, koja sarađuje na projektu. „Želimo da ljudi postanu deo procesa izgradnje stanova, da izgrade zajednicu u komšiluku i da ostvare svoje životne projekte.“

Projekat obuhvata 36 kuća koje imaju po 75 kvadratnih metara, zajednički vrt i radne kooperative. Sve je zasnovano na samoupravi, uzajamnoj pomoći i zajedničkoj imovini. To znači da kooperativa sama upravlja državnim subvencijama, one ne idu u ruke građevinskih firmi ili agencija za nekretnine. Porodice pomažu prilikom izgradnje. Sve kuće će pripadati zadruzi, ne pojedincima. Tako će zajednica uvek odlučivati ko će živeti u naselju. Ove godine će početi gradnja.

Katjuška Viljanueva će konačno imati svoj krov nad glavom
Katjuška Viljanueva će konačno imati svoj krov nad glavomFoto: Pablo Rojas Madariaga

„Kooperativa je kao porodica. Znali smo se još pre nego što smo počeli da živimo na istom mestu”, kaže Katjuška Viljanueva, predsednica kooperative Njuke mapu. „Za mene je san da živim ovde. Znam da neću završiti na ulici ako na kraju meseca nemam da platim kiriju. I znam da će moj sin da raste na miru“, kaže ona i dodaje: „Želimo da živimo dostojanstveno.“

Živeti u sopstvena četiri zida - snovi ili realnost?

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu