Sevdah u Beču

Vokalno-instrumentalni sastav „Viener Ćušenkapele“ u Beču ima kultni status. Poznaju ih svi, od osnovaca do penzionera. Tako je njihov novogodišnji koncert u bečkom Narodnom pozorištu već odavno tradicija. Članovi grupe medjutim ne uživaju samo u muzici, već imaju i jasnu misiju, objašnjava osnivač benda, Slavko Ninić.

„Naravno da ako ćemo mi svijetu nešto dati“, objašnjava Slavko, „naravno da to onda mora biti nešto naše. Ne možemo mi njima dati Rolingstonse, kad to nije naše. Moramo im približiti vrednosti koje ima naša narodna muzika. Sa druge strane i meni se to svidja, nije to sad nešto nametnuto, sad idemo mi širiti našu kulturu. Nego, ja to volim!“

Od svadbi do teatra

Viener Ćušenkapele postoji već 18 godina, a svirati su počeli slučajno – nakon radnog vremena i za vrijema pauza, kada je Slavko Ninić ured u jednom savjetovalištu za strance dijelio sa jednim Turčinom, jednim Grkom i jednim Austrijancem.

„Ispostavilo se da to nije loše. Onda ljudi koji su nas slušali kažu „Uh, kako je to dobro!“ Onda smo nekad odlučili da se profesionaliziramo, i počeli smo svirati rodjendane, svadbe i ... tako je počelo“, pojašnjava Slavko.

Muzika sa karakterom

Karijera koja je počela na rodjendanima odvela ga je na svih sedam kontinenata – a za bečku publiku, karizmatični pjevač je, kažu, svakako nezamjenjiv.

„Muzika je zaista osjećajna, jednostavno inspiriše“, kaže tako jedan posjetilac koncerta u bečkom Narodnom pozorištu, a jedna žena dodaje: „Muzika ima karakter i nije ušminkana. Jednostavno vas tjera da plešete – osim toga, ovaj koncert je baš kao i koncert filharmoničara već dio bečke tradicjie.“

Sevdalinke postaju bečka tradicija

Tako dio bečke tradicije postaju i bosanskohercegovačke sevdalinke, koje zauzimaju važno mjesto u reportoaru kultnog benda, a Slavka Ninića vraćaju u djetinjstvo.

„Moji su roditelji iz Bosne, doselili su u Slavoniju i ostali Bosanci cijeli život. Mi smo bili Bosanci, oni su bili Šokci i moji su pjevali sve te bosaske pjesme, sevdalinke, koje su oni poznavali od svojih mladih dana i svadbene i svakakve pijanske, meraklijske.. mi smo sve to pjevali, ja sam sve to znao već sa deset godina.“

Ništa bez politike

Viener Ćušenkapele ima medjutim i političku poruku. Riječ „Ćuš“ pogrdan je naziv za gradjane bivše Jugoslavije u Beču. Tako je Slavko Ninić, šaleći se na vlastiti račun, poradio i na njihovom imidžu.

„To što sad neki ljudi,koji su rasistički nastrojeni misle da su oni jedini Bogom dani, to je njihov problem, naravno. Ali mislim da smo jedno postigli, naime da ta otrovna riječ „Ćuš“ da ona danas više asocira na Ćušenkapele nego na nekog prljavog stranca.“