1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Kultura

Riba s plućima

15. april 2017.

Jezik je ključ koji otvara vrata srca, piše Rumjana Zaharijeva, bugarska književnica koja već 46 godina živi u Bonu. Tekst je deo serije Moja Evropa u kojoj svake subote pišu autori iz jugoistočne Evrope.

https://p.dw.com/p/2bHAu
Deutschland Kindertagesstätte in Berlin
Foto: picture-alliance/dpa/V. Heinz

Kada dođeš u Nemačku, nemaš čega da se plašiš. Pred tobom je metamorfoza kroz koju sam i ja prošla nakon što sam napustila domovinu Bugarsku.

Tada „sam bila riba. Voda je bila moje životno okruženje. No onda su jednog dana, potpuno neočekivano, zakazale moje škrge. Ispostavilo se da sam zapravo riba s plućima. Zatim se pojavio i mamac. I kad sam se probudila u jednoj korpi, razumela sam ljudski govor. Prihvatili su me kao neko čudo: riba s glasom i plućima. Prošla sam kroz proces koji inače traje hiljade godina: razvoj od ribe do čoveka. Uspela sam. Više me niko ne smatra čudom. Jedino još ne mogu da plivam kako treba."

Pre 46 godina se na nas strance u Nemačkoj gledalo kao ne neke čudnovate primerke. Tome se još dan danas čudim. Ali pozitivno. U Nemačkoj ti nije potrebna diploma da bi bio ugledni građanin. Ovde se etničke manjine poput Jevreja i Roma poštuju mnogo više nego što je to bio slučaj u nekadašnjem istočnom bloku. Ovde se stranci manje dele na „dobre“ i „loše“ kao što je to bio slučaj „tamo preko“ u bivšem DDR-u ili „tamo dole“ kod nas na Balkanu. I osobe s hendikepom su u Nemačkoj ravnopravni članovi društva i porodice i za to iskustvo sam zahvalna!

„Moj strah ne poseduje pasoš. Nema državljanstvo. Moj strah se rađa svakog dana. Drugim rečima: danas. Rođen, gde ono? Možda na istoku, glasio bi eventualno odgovor na ovo pitanje. Ili možda ovde, u zemlji izgubljenih maternjih jezika. Na pragu doticanja, kontakata. Naveče u osam pred televizorom. Moj strah pobeđuje. Boravišna dozvola – neograničena, s pravom na samostalni rad. Posebne odlike – boja očiju: neograničena.“

DW Gastkolumnistin Rumjana Tacharieva
Rumjana ZaharijevaFoto: DW/Z. Arbutina

Istina je, Nemačku sam nekad zvala mojom drugom domovinom, „zemljom izgubljenih maternjih jezika“. Upravo sam svoj roman s tematikom detinjstva, „Sedam kilograma vremena“, nakon 30 godina prevela i nanovo napisala na maternjem bugarskom. I sklona sam da Nemačku nazivam „zemljom ponovno osvojenog maternjeg jezika“.

Nikad se ne sme zaboraviti: nemački je ovde jezik čoveka. Bez obzira na to u kojoj zemlji se probudiš, jezik domaćeg stanovništva je ključ koji će ti otvoriti vrata njihovih srca. Nemački je prvo i najvažnije prevozno sredstvo koje će te odvesti u luku tvoje nove domovine. U Nemačkoj će se tvoja različitost poštovati i niko te neće terati da budeš veći Nemac od Nemaca. A ti, koji si napustio vode domovine, ćeš uživati u slobodi da imaš sopstvena uverenja i alternative:

„Preživljavanje. To je bilo prvo na pameti ribi kada se probudila na plaži. No tu je već bio jedan četvoronožac ili dvonožac koji ju je nekoliko puta zakotrljao po pesku. Riba mu je imala prejak miris, bila mu je previše strana i previše klizava i zato ju je pustio na miru. U svom očajanju riba je ustala i pokušala da načini prvi korak. Nikad nećeš naučiti da hodaš, rekao je dvonžac ili četvoronožac ribi. Nema veze, odvrati riba. Ja ionako želim da letim.“

*Rumjana Zaharijeva je književnica bugarskog porekla koja piše na nemačkom, radijska autorka i prevoditeljka. Članica je nemačkog PEN-a. Od 1970. živi u Bonu. Citati u kurzivu su odlomci iz njenog teksta „Na dnu vremena“.

Ostale tekstove iz serije Moja Evropa pročitajte ovde: Moja Evropa.