1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

„Politička kolateralna šteta“

5. avgust 2019.

„Hans-Peter Kriman objašnjava zašto je crveno-zelena koalicija 1999. učestovala u ratu NATO protiv Srbije“, piše Franciska Augštajn za Zidojče cajtung u svom prikazu Krimanove knjige „Politička kolateralna šteta“.

https://p.dw.com/p/3NMW2
Jozef Fišer (L), Gerhard Šreder (D) Rudolf Šarping (u sredini, smeje se), krajem 2001.
Jozef Fišer (L), Gerhard Šreder (D) Rudolf Šarping (u sredini, smeje se) krajem 2001.Foto: picture-alliance/dpa

„Rat na Kosovu“, piše između ostalog Augštajnova, „nije bio odobren u Savetu bezbednosti i zato se kosi sa međunarodnim pravom". „Baš u tom ratu je, prvi put posle Drugog svetskog rata, učestvovala i Nemačka. To je moralo da se dopadljivo prezentira građanima. Zeleni ministar spoljnih poslova Joška Fišer, koji je američkoj ministarki spoljnih poslova i hard-kor militantnoj Madlen Olbrajt tako reći sedeo u krilu, već je bio pokazao da ne preza od poređenja sa Aušvicom. Po drugi put u nekoliko godina najavio je: ’Nikad više Aušvic’. Valjalo je zaštititi kosovske Albance. Ministar odbrane Rudolf Šarping (SPD), čovek osećanja, naseo je na priču o takozvanom ’Planu potkova’, prema kojem je Miloševićeva vlada htela da opkoli i protera Albance sa Kosova. Plan je bio manipulisana konstrukcija – tako loše fabrikovana da ga je lokalni list Hamburger abendblat raskrinkao kao falsifikat (plan nije bio sačinjen prema srpskoj ortografiji).“

Symbolbild - Axel Springer AG verkauft an Funke
Foto: picture-alliance/dpa

„Hamburger abendblat je svojevremeno izneo pretpostavku da je jedna zainteresovana strana prosledila ’Plan potkova’ Nemcima. Hans-Peter Kriman dodaje: vrhovni zapovednik NATO za Evropu nije imao pojma o tome (...) Nemačka vlada je bila na ratnoj stazi. Pošto je njeno stanovništvo moralo da učestvuje u tome, nadležni političari su verovali u sve užasne priče: koncentracioni logori za Albance, rasporeni stomaci trudnica. Laganje je jednostavnije kada zamišljate da govorte istinu.“

„Hans-Peter Kriman je rođen 1977. on je potpukovnik i radi u Centru za vojnu istoriju i socijalne nauke Bundesvera u Potsdamu. To obavezuje na objektivnost. Njegova knjiga o ratu na Kosovu je napisana sa dopadljivom tačnošću i preciznošću. Recenzentkinja je vojnu akciju NATO protiv Srbije od početka smatrala za grešku (Frankfurter algemajne cajtung od 2. juna 1999.)“

Nakon kratke istorije događaja u zemljama na Balkanu posle raspada Sovjetskog saveza, autorka piše da se 1996. pojavila albanska UČK – ona je „provocirala srpske snage bezbednosti gde god je mogla. Njen cilj: spajanje svih područja na kojima žive Albanci. Srbi, nezainteresovani za deeskalaciju, brutalno su uzvratili udarac, ne praveći pri tom veliku razliku između boraca i civila. Tako je na Kosovu počeo građanski rat. Pošto je Kosovo većinski naseljeno ljudima albanskog porekla i pošto je Miloševićeva vojska bila jača od UČK, Albanci su bežali u evropske zemlje. Međunarodna zajednica je bila užasnuta. […]

„Kriman detaljno opisuje šta se posle događalo. NATO, EU, UN, SAD – svi su oni hteli da okončaju taj građanski rat. Ali, pitanje je bilo - kako? S obzirom na to da je Nemačka do leta 1998. primila 140.000 izbeglica, nije htela još više toga. Predsednik SAD Klinton je kod kuće bio potpuno zaokupljen time da umanji značaj seksualne afere sa jednom praktikantkinjom.

Vilijam Klinton, predsednik SAD i Monika Levinski
Vilijam Klinton, predsednik SAD i Monika LevinskiFoto: picture-alliance/AP Photo/APTV

Kriman kaže da je nemačka Vlada bila ta koja je predložila da se izgradi “uverljiva vojna pretnja“. Nemačko ministarstvo odbrane je bilo protiv toga. Ni Pentagon to nije smatrao dobrom idejom. Jer ko preti vojnom silom taj mora da bude spreman i da je upotrebi.“

„Američkom vojnom rukovodstvu je bilo stalo da se pokaže kredibilnost. Rusija je bila protiv težnje albanskih Kosovara za nezavisnošću, jer vlada nije htela presedan: kada bi Kosovo postalo nezavisno, i Čečeni i drugi bi to mogli da zahtevaju. Nemački kancelar Gerhard Šreder je hteo da pokaže da SPD i u spoljnoj politici treba shvatiti ozbiljno. A ministar spoljnih poslova Fišer se kod Madlen Olbrajt, čiji su roditelji baš kao i Fišerovi živeli u Istočnoj Evropi, osećao vrlo prijatno.“

„Nemačka vlada u stvari nije htela rat. Ali, pošto ga je podstakla, Amerikanci su se zahuktali. Otada je bilo jasno da Nemci više nemaju šta da kažu. Pošto Rusija nije htela da da saglasnost za rat u Savetu bezbednosti, u Vašingtonu su mislili: hej, to je nevažna regija, tamo može da se vodi jedan nevažan rat, pa ako to uspe, stvoren je presedan za ratovanje bez saglasnosti Saveta bezbednosti.“ […]

„24. marta 1999. počeli su vazdušni napadi NATO. Nemački političari su učinili najbolje što su mogli da zagreju za to i građane. Govorilo se i o bebama koje su Srbi do smrti udarali o drveće ili zidove kuća. Izgledalo je da je rat neophodan.“ […]

„Da li je taj rat zaista bio neophodan? Pošto je Genšer 1991. priznao izjave o nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, i drugi narodi Jugoslavije su se osetili ovlašćenim da učine isto što i on. Može se zamisliti da je Genšer doneo svoju odluku u jedinstvu sa kancelarom Helmutom Kolom, da bi sada ispitao kolika je međunarodna moć Nemačke, pošto je ugovor ’2+4’ sada od nje načinio nezavisnu zemlju. No, to je spekulacija koja je u opticaju. Za slučaj – koji nije verovatan – da je tačna, SAD su vrlo brzo pokazale ko je gazda u kući“, piše, između ostalog, Franciska Augštajn za Zidojče cajtung.

Priredio: Saša Bojić

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android