Naš, vaš i njihov Ivo Andrić

Prošlo je pet decenija otkad je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Tačno 50 godina kasnije, 26. oktobra, u okviru Sajma knjiga, tim povodom premijerno u Beogradu prikazan je film Bore Kontića „Bez naslova“, koji govori o Andrićevoj poslednjoj poseti Bosni i Hercegovini kao i o njegovom shvatanju danas u zemlji u kojoj se rodio.

„Ideja je bila da se pokušaju snimiti ljudi koji su Andrića dočekali i ispratili kada je poslednji put dolazio u BiH, zemlju njegove literature, zemlju u kojoj je rođen. To je prvi dio priče. Drugi dio je šta nama danas znači Ivo Andrić, kako se odnosimo prema njemu. U nekoj duploj ekspoziciji kad poklopiš dvije slike, gledaš šta se sve promijenilo“, objasnio je Kontić.

Film „Bez naslova“ prati priču o tome kako je, nakon raspada jedne zemlje, počelo „lešinarenje nad ostavštinom“ jednog od najvećih pisaca bivše Jugoslavije i to na način na koji se i zemlja raspala – svako ga je smestio u svoju naciju, svako mu je dao pripadnost kojom se za života nije kitio.

„Andrić se iz pozicije umjetnika, nobelovca, jednog od najvećih pisaca i čovjeka koji pripada svima, odjednom počeo doživljavati kao ’naš’. Nije zajednički nego je ’naš’. Neko ga u zagrljaju više lomi, a ima ovih drugih koji ga odbijaju iz poznatih razloga. Tako svako počinje da ga posmatra iz malog, patrikularnog ugla i iz toga izvlači, kao što se obično dešava, dalekosežne i velike zaključke“, kaže Kontić.

„Manje film o Andriću, a više o balkanskom identitetu“

Nakon filma održana je tribina na kojoj se govorilo o ostavštini i odnosu zemalja bivše SFRJ prema liku i delu Ive Andrića. Žaneta Đukić-Perišić ispred Zadužbine Ive Andrića iz Beograda podsetila je na to kako je tekao njegov životni put i kako su se na njemu oslikali svi politički i ideološki potresi Balkana i zemalja u kojima je živeo. Ona je pokušala da pojasni, istražujući njegovo delo i život, da on nikada nije sebe smatrao ni srpskim ni hrvatskim piscem, nego jugoslovenskim.

„U najvećem broju slučajeva Ivo Andrić je postupao čestito i časno i sve one priče koje ga karakterišu kao čoveka bez morala zapravo dolaze iz neke druge, a ne književne kuhinje. Andrić je polivalentna pojava u nacionalnom i književnom smislu. Na jednom mestu, kada pisac Miloš Crnjanski piše pismo Andriću 1939. godine, kaže mu: ’Hteo sam da Vam čestitam Božić, ali setio sam se da ste Vi katolik pa vidim da sam zakasnio. U stvari mogu da Vam kažem, Vi ste više od svih nas i Srbin i Hrvat, i jedno i drugo zajedno’. Andrić je sebe smatrao delom integralnog jugoslovenskog i književnog prostora“, rekla je Đukić-Perišić.

Ona je takođe podsetila i na Andrićevo dopisivanje sa hrvatskim piscem Mihovilom Kombolom kada je tražio od Andrića 1933. godine da se njegove pripovetke objave u Antologiji novije hrvatske pripovetke . „Andrić je to odbio uz reči da ne može, dakle bivši mladobosanac još uvek verujući u ideju jugoslovenstva, ne dozvoljava da se njegove priče objave u antologiji zbog toga što smatra da se troplemeni narod ne sme deliti.“

Pisac Dušan Veličković istakao je kako je zanimljivo to svojatanje pisca koji je zapravo pisao i latinicom i ćirilicom, i ijekavicom i ekavicom, pisca oko kojeg se neki otimaju dok drugi hoće da ga se odreknu. „Ovo je manje film o Andriću, a više o balkanskom identitetu, o tome kako narodi i narodnosti polude i kako to ludilo negde latentno stalno stoji“, kazao je Veličković.

„Za Andrića nacija nije značila ništa“

U filmu se vidi odnos sva tri naroda BiH prema njemu – od svojatanja sa hrvatske i srpske strane do odbacivanja sa bošnjačke strane. Tako se među sagovornicima nalazi i čovek koji je srušio spomenik Ivi Andriću na višegradskoj ćupriji, objašnjavajući to falsifikovanom pričom o Andriću koji je „podržavao četnike“ i ističući da svetogrdi Most Mehmed paše Sokolovića.

Sam autor, Boro Kontić, u pojašnjenju filma navodi da mu je relativizacija Andrićevog književnog stvaralaštva bila osnovna ideja vodilja za film. „Andrić bi danas bio zbunjen i poražen činjenicom da toliko kontroverzi rade o njemu, ali bi iz ugla pisca, prezadovoljan jer on 36 godina poslije smrti drži javnu pažnju o sebi. Nisu to kontroverze oko njegovog ličnog života nego oko njegovog djela. Za njega nacija nije značila ništa u ono vrijeme, a danas je to ključna tema i to je možda najveći problem između nas i Andrića. Nacija je bila toliko sporedna tema na koju on nije ni obraćao pažnju, a mi danas zapravo iz toga gradimo pogled na svijet“, rekao je Kontić.

Film je pre beogradske publike videla i publika na „Sarajevo Film festivalu“ i na „Andrićevim danima“ u Travniku. Film nosi naziv poslednje pesme koju je za života napisao.

Autorka: Žarka Radoja, Beograd
Odgovorni urednik: Ivan Đerković