Naš, vaš i njihov Ivo Andrić | Politika | DW | 27.10.2011
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Naš, vaš i njihov Ivo Andrić

„Ivo Andrić danas bi bio zbunjen kada bi vidio kako ga bivši narodi bivše zemlje svojataju. Za njega je nacija bila nevažna, a mi danas iz toga gradimo pogled na svijet.“

Ivo Andrić sa suprugom 1961. godine

Ivo Andrić sa suprugom 1961. godine

Prošlo je pet decenija otkad je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Tačno 50 godina kasnije, 26. oktobra, u okviru Sajma knjiga, tim povodom premijerno u Beogradu prikazan je film Bore Kontića „Bez naslova“, koji govori o Andrićevoj poslednjoj poseti Bosni i Hercegovini kao i o njegovom shvatanju danas u zemlji u kojoj se rodio.

„Ideja je bila da se pokušaju snimiti ljudi koji su Andrića dočekali i ispratili kada je poslednji put dolazio u BiH, zemlju njegove literature, zemlju u kojoj je rođen. To je prvi dio priče. Drugi dio je šta nama danas znači Ivo Andrić, kako se odnosimo prema njemu. U nekoj duploj ekspoziciji kad poklopiš dvije slike, gledaš šta se sve promijenilo“, objasnio je Kontić.

Spomenik jedinom jugoslovenskom nobelovcu

Spomenik jedinom jugoslovenskom nobelovcu

Film „Bez naslova“ prati priču o tome kako je, nakon raspada jedne zemlje, počelo „lešinarenje nad ostavštinom“ jednog od najvećih pisaca bivše Jugoslavije i to na način na koji se i zemlja raspala – svako ga je smestio u svoju naciju, svako mu je dao pripadnost kojom se za života nije kitio.

„Andrić se iz pozicije umjetnika, nobelovca, jednog od najvećih pisaca i čovjeka koji pripada svima, odjednom počeo doživljavati kao ’naš’. Nije zajednički nego je ’naš’. Neko ga u zagrljaju više lomi, a ima ovih drugih koji ga odbijaju iz poznatih razloga. Tako svako počinje da ga posmatra iz malog, patrikularnog ugla i iz toga izvlači, kao što se obično dešava, dalekosežne i velike zaključke“, kaže Kontić.

„Manje film o Andriću, a više o balkanskom identitetu“

Nakon filma održana je tribina na kojoj se govorilo o ostavštini i odnosu zemalja bivše SFRJ prema liku i delu Ive Andrića. Žaneta Đukić-Perišić ispred Zadužbine Ive Andrića iz Beograda podsetila je na to kako je tekao njegov životni put i kako su se na njemu oslikali svi politički i ideološki potresi Balkana i zemalja u kojima je živeo. Ona je pokušala da pojasni, istražujući njegovo delo i život, da on nikada nije sebe smatrao ni srpskim ni hrvatskim piscem, nego jugoslovenskim.

„U najvećem broju slučajeva Ivo Andrić je postupao čestito i časno i sve one priče koje ga karakterišu kao čoveka bez morala zapravo dolaze iz neke druge, a ne književne kuhinje. Andrić je polivalentna pojava u nacionalnom i književnom smislu. Na jednom mestu, kada pisac Miloš Crnjanski piše pismo Andriću 1939. godine, kaže mu: ’Hteo sam da Vam čestitam Božić, ali setio sam se da ste Vi katolik pa vidim da sam zakasnio. U stvari mogu da Vam kažem, Vi ste više od svih nas i Srbin i Hrvat, i jedno i drugo zajedno’. Andrić je sebe smatrao delom integralnog jugoslovenskog i književnog prostora“, rekla je Đukić-Perišić.

Ivo Andric in Travnik am 15.10.1972 Stichworte: Ivo Andric, Travnik, Travnicka kronika, Lolic Copyright: Heimatmuseum aus Travnik 2011

Ivo Andrić u Travniku 1972.

Ona je takođe podsetila i na Andrićevo dopisivanje sa hrvatskim piscem Mihovilom Kombolom kada je tražio od Andrića 1933. godine da se njegove pripovetke objave u Antologiji novije hrvatske pripovetke . „Andrić je to odbio uz reči da ne može, dakle bivši mladobosanac još uvek verujući u ideju jugoslovenstva, ne dozvoljava da se njegove priče objave u antologiji zbog toga što smatra da se troplemeni narod ne sme deliti.“

Pisac Dušan Veličković istakao je kako je zanimljivo to svojatanje pisca koji je zapravo pisao i latinicom i ćirilicom, i ijekavicom i ekavicom, pisca oko kojeg se neki otimaju dok drugi hoće da ga se odreknu. „Ovo je manje film o Andriću, a više o balkanskom identitetu, o tome kako narodi i narodnosti polude i kako to ludilo negde latentno stalno stoji“, kazao je Veličković.

„Za Andrića nacija nije značila ništa“

U filmu se vidi odnos sva tri naroda BiH prema njemu – od svojatanja sa hrvatske i srpske strane do odbacivanja sa bošnjačke strane. Tako se među sagovornicima nalazi i čovek koji je srušio spomenik Ivi Andriću na višegradskoj ćupriji, objašnjavajući to falsifikovanom pričom o Andriću koji je „podržavao četnike“ i ističući da svetogrdi Most Mehmed paše Sokolovića.

Ivo Andrić (1892-1975)

(1892-1975)

Sam autor, Boro Kontić, u pojašnjenju filma navodi da mu je relativizacija Andrićevog književnog stvaralaštva bila osnovna ideja vodilja za film. „Andrić bi danas bio zbunjen i poražen činjenicom da toliko kontroverzi rade o njemu, ali bi iz ugla pisca, prezadovoljan jer on 36 godina poslije smrti drži javnu pažnju o sebi. Nisu to kontroverze oko njegovog ličnog života nego oko njegovog djela. Za njega nacija nije značila ništa u ono vrijeme, a danas je to ključna tema i to je možda najveći problem između nas i Andrića. Nacija je bila toliko sporedna tema na koju on nije ni obraćao pažnju, a mi danas zapravo iz toga gradimo pogled na svijet“, rekao je Kontić.

Film je pre beogradske publike videla i publika na „Sarajevo Film festivalu“ i na „Andrićevim danima“ u Travniku. Film nosi naziv poslednje pesme koju je za života napisao.

Autorka: Žarka Radoja, Beograd
Odgovorni urednik: Ivan Đerković

DW.COM