1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

Korona: „Ne umiru brojevi nego ljudi“

25. novembar 2021.

U Nemačkoj je od početka pandemije do danas, od korone ili sa koronom, umrlo 100.000 ljudi. Kako rastanak u vreme pandemije menja ovu zemlju, a pojedinca ipak ostavlja usamljenog?

https://p.dw.com/p/43RBL
Foto: Christoph Strack/DW

Smrt bez ispraćaja

„Sigurna sam da je osetio da smo bili tu, iako sam ga milovala po čelu rukom na kojoj je bila plastična rukavica“, priča u suzama Kerstin B. (ime promenjeno). Ovih dana navršava se godinu dana okako je njen 83-godišnji otac preminuo u jednoj berlinskoj bolnici. Od korone, sa koronom.

Kerstin živi u Diseldorfu, njeni roditelji u Berlinu. Kad su je obavestili da otac neće više dugo živeti i da je zbog toga što ima koronu moguća samo poslednja poseta, Kerstin B, njegova najstarija ćerka, sela je u auto zajedno sa sinom i odvezla se u gotovo 600 kilometara udaljeni Berlin. „Htela sam da se bar oprostim od svog oca.“

Uz bolesnički krevet mogli su da provedu desetak minuta. „Bili smo potpuno umotani u plastiku.“ Mantil, rukavice, zaštitne naočare… Sledećeg dana otac je izdahnuo.

-pročitajte još: Nemačka se ponovo zaključava?

U bolnicu je prebačen zbog tuberkuloze. Tada još nije imao koronu. „Verovatno se zarazio u bolnici, preko nekog lekara“, kaže Kerstin. Njen 83-godišnji otac jedan je, od danas i zvanično, 100.000 onih koji su u Nemačkoj umrli od korone ili sa koronom. Kada o tome priča, Kerstin ponovo proživljava bolne trenutke. Ta 58-godišnja žena nekad plače, a nekad se osmehuje – recimo dok priča kako je prilikom zadnjeg susreta u parku staračkog doma hteo da jede kisele krastavce.

Odeljenje intenzivne nege
Odeljenje intenzivne negeFoto: Jeff Pachoud/dpa/picture alliance

Virus neko dobije slučajno, a neko zbog svoje lakomislenosti. Ali svako umire sam. Takvih je sada 100.000. U slučaju oca Kerstin B. to je bio dug i mučan put. U decembru 2019. smešten je u starački dom u Berlinu, jer njegova supruga nije više mogla sama da ga neguje. Tri meseca kasnije, više nije moglo da se uđe u starački dom. Bio je to život kao u samici, bez kontakta s drugim stanovnicima doma. „Život nedostojan čoveka“, kaže Kerstin.

Mnogi pate

Ona ne želi ništa loše da kaže o osoblju u staračkom domu. „Oni su sigurno uradili mnogo.“ Ali, u domu je, kaže, bilo zaposleno premalo ljudi.

Negovateljica Rita Kremers iz Bad Nauhajma ima 40-godišnje iskustvo. U razgovoru za DW govori o strahovima – i stanara i zaposlenih u domovima za negu. „Svi se boje smrti. Ne žele da umru. A gledaju kako ljude priključuju na respiratore.“

Korona je teško pogodila i Ritu Kremers. Jedan njen prijatelj negovatelj se razboleo od korone i nakon šest nedelja umro na odeljenju intenzivne nege. „Prva misao je bila: to je čovek koga ti poznaješ.“ Otada za nju kovid 19 ima drugu dimenziju.

-pročitajte još: DW-dosije: Sve o virusu korone

Nestao grad veličine Kotbusa ili Hildeshajma

Takvih slučajeva je 100.000. Toliko stanovnika imaju otprilike Kotbus ili Hildeshajm. Ali, ne radi se o stanovnicima nekog grada. Umrlo je sto hiljada ljudi. To je sto hiljada individua. U aprilu ove godine za njih je održana centralna komemoracija. Kad je predsednik Frank-Valter Štajnmajer u gotovo praznoj koncertnoj dvorani u Berlinu govorio, već je bilo 80.000 mrtvih.

Predsednik Nemačke Frank-Valter Štajnmajer na komemoraciji 18. aprila 2021. u Berlinu
Predsednik Nemačke Frank-Valter Štajnmajer na komemoraciji 18. aprila 2021. u BerlinuFoto: Michael Sohn/AFP/Getty Images

U berlinskom Koncerthausu održana je jedna jedina komemoracija. Sad neke opštine na grobljima sade spomen-drveće za umrle zbog korone. „Stanovnici grada saosećaju sa svim ljudima kojima je neko umro, naročito sa onima koji u trenutku odlaska svojih najmilijih nisu mogli da budu uz njih“, napisao je gradonačelnik Diseldorfa Štefan Keler na tabli pored spomen-drveta na groblju Zidfridhof u tom gradu.

Dirk Pešman je direktor Muzeja za kulturu umiranja u Kaselu, osnovanog 1992. godine. Za njega se podrazumeva da postoji mesto za tugovanje dostupno svima kojima je to potrebno. U razgovoru za DW kaže da bi bilo dobro ustanoviti i dan sećanja koji bi se obeležavao svake godine. Ali smatra da tome na putu stoji trenutna polarizacija u društvu.

„Ne bi trebalo da mislimo samo na onih 100.000 mrtvih od korone, već i na one koji su umrli u samoći na početku pandemije. Ili na one čija operacija raka je zbog toga bila odložena pa su umrli.“

Tragovi korone

Ditmar Prajsler je istoričar koji radi u Muzeju istorije Savezne Republike Nemačke u Bonu. Stručnjaci tog muzeja prikupljaju materijale za izložbu „Korona i smrt“. Tu je lopta s prve utakmice odigrane bez gledalaca između Kelna i Borusije iz Mehengladbaha, kalendar za 2020. godinu u koji je jedna žena svakodnevno upisivala broj zaraženih i broj umrlih. A tu je i kompletna zaštitna oprema iz jednog pogrebnog preduzeća u kojoj su pogrebnici sahranjivali mrtve.

Eksponat u Muzerju istorije SR Nemačke: lopta sa prve utakmice fudbalske bez gledalaca
Eksponat u Muzerju istorije SR Nemačke: lopta sa prve utakmice fudbalske bez gledalacaFoto: Stiftung Haus der Geschichte/Axel Thünker

Kerstin B. i njena porodica dobili su termin za sahranu u januaru. Ali, tada ne bi cela porodica mogla da se oprosti. Zato je urna s očevim pepelom čekala do maja.

Petra Bar je evangelistički biskup u Hanoveru. Za nju je svaka smrt „jedna priča, jedan prekinuti život“. Ona zna na koji način su se sveštenici tokom prvih talasa korone angažovali kako bi tešili one koji tuguju, omogućili im da se porodično oproste od svojih mrtvih i da nastave da žive.

Bar se zgražava nad tim što smo se gotovo navikli da hladnokrvno primimo k znanju broj umrlih. U razgovoru za DW naglašava da je važno imati na umu da „ne umiru brojevi, nego uvek ljudi“. Njih sto hiljada. Za razliku od prvog talasa, kada je umiranje svakog pojedinca doživljavano intenzivnije, Petra Bar podseća da „sada umiru trudnice, umiru bebe, sada umiru majke i mladi očevi“. A ti slučajevi koji nas izgleda sve manje interesuju, imaće mnogo veće posledice, doneće „mnogo više patnje, pa i uništenih života.“

Kaže da joj je nepodnošljivo to da neki ljudi u bolnicama rade do granica, pa i preko granica svojih mogućnosti kako bi spasili ljudske živote, a na drugoj strani ljudi u gužvama u centrima gradova to ignorišu i ponovo žive normalno.

„Nažalost, ovo još nije prošlo, iako je politika tako odlučila. Ali, ovaj virus“, kaže Kerstin B, „na to ne obraća pažnju“.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu