Jezik kao instrument nacionalnih podela

Disolucije na području bivše Jugoslavije, smatra dr. Hanka Vajzović, profesorka na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i poslanica u Parlamentarnoj skupštini BiH, nanele su štete na svakom planu, pa tako ni jezik nije ostao pošteđen.

"Imali smo jedan jezik u četiri socio-kulturne sredine, koji je i tada bio policentričan, funkcionirao je u okviru dviju varijanata i dvaju standardnojezičkih izraza. Bez velikih problema prođoše varijante - u Srbiji srpski, u Hrvatskoj hrvatski, Crnogorci pričekaše dobro, jer su oni posljednji rješavali ta pitanja, a u BiH ništa se riješilo nije”, smatra Vajzović.

Činjenica je, naglašava ona, "da je jezik razapet između lingvistike i politike i tu činjenicu niko više ne dovodi u pitanje”. "Ono što jeste specifičnost BiH, to je jedna segregacija, diskriminacija na osnovu jezika, podjele”, kaže Vajzović. Ističući da konstitutivni narodi u BiH, prema Ustavu, imaju pravo na svoj jezik, fokus stavlja na "ostale”, koji samim svojim položajem nemaju takvo pravo. Sve to uzrokuje samo probleme, a prema njenom mišljenju, problema je puno u obrazovanju, u medijima, u administraciji i sve "na temeljima takve sprege između jezika i politike"

Višestruke štete

"Štete su višestruke i to i po jezik i po politiku, ali i po kolektivitete u koje se zaklinju etno-nacionalne politike, kao i po pojedinca. Dobili smo unikatnu, nevjerovatnu situaciju nesklada između lingvističke istine i onoga što nam politika priređuje… Višestruke su štete i po neke univerzalne vrijednosti kao što su demokracija, ljudska prava, ako govorimo o segregaciji u obrazovnom sistemu, ako govorimo o diskriminaciji - sigurno nije dobro to što imamo”, zaključuje Vajzović još jednom oslikavajući paradoks u kojem u četiri države građani govore istim jezikom, od čega se u tri države zvanično koristi po jedan jezik, a u BiH čak tri.

Problemom jezika, na žalost, manje se bave jezički stručnjaci, a više politika. Svesni problema, berlinski Allianz Kulturstiftung i beogradski Forum ZDF, uz pomoć kolega iz BiH, Hrvatske i Crne Gore pokrenuli su seriju rasprava o jeziku/jezicima u četiri države bivše Jugoslavije. Sesije su održane u Podgorici, Splitu i Beogradu, a završni skup upravo na mestu gde se o jezik konstantno "zapinje” - u Sarajevu.

Političke manipulacije jezikom

Različite teorije o tome da li govorimo istim jezikom ili različitim jezicima postoje već godinama, a posebno su došle do izražaja raspadom bivše države. Pravu pometnju među lingvistima, ali i u javnosti, pre nekoliko godina je izazvala dr. Snježana Kordić, hrvatska lingvističarka i priznata predavačica na više prestižnih univerziteta u Nemačkoj. U svojoj knjizi "Jezik i nacionalizam", Kordić je iznela tezu da narodi u četiri zemlje bivše Jugoslavije - BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, govore istim jezikom i međusobno se savršeno razumeju, te je i naučno dokazala da sličnost tih jezika prelazi standarde prema kojima se može tvrditi da su neki jezici isti.

"Jezici u ustavima su strašan problem. Ta četiri naziva su ogroman problem, jer na njima se bazira priča da su to različiti jezici. Ti nazivi jesu uvedeni u ustave i u nastavu, baš zato da bi sugerirali i da bi se njihovim korištenjem tvrdilo da su to četiri različita standardna jezika. Onda dobivamo političke manipulacije jezikom”, smatra Kordić. Sve te manipulacije, dodaje ona, ogledaju se u razdvajanju dece u školama prema nacionalnoj pripadnosti, kao što je slučaj u dve škole pod jednim krovom, ili u traženju TV kanala na nacionalnom, na primer, hrvatskom jeziku.

Kako politika manipuliše jezikom, odnosno njegovim nazivom, opisuje i Božena Jelušić, koja je u Crnoj Gori 1980. godine predavala srpsko-hrvatski jezik, početkom 90-ih je to postao srpski jezik, nešto kasnije maternji, a trenutno predaje crnogorsko-srpsko-bosansko-hrvatski jezik i književnost. U Crnoj Gori, kaže Jelušić, bar na taj način se priznaje da se radi o "istom jeziku kojeg govore različiti narodi”.

Jezikom protiv povratnika

Nenad Veličković, profesor Srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, naveo je brojne negativne primere poigravanja nazivom jezika u političke svrhe, pa je odluku vlasti Republike Srpske da jezik koji uče bošnjačka deca u školama u RS nazovu bošnjačkim jezikom okarakterisao kao potez režima u Banja Luci da povratnicima da do znanja da nisu dobrodošli na svoje, kao što je bio slučaj bošnjačke dece u Konjević Polju. Veličković, međutim, krivi i akademsku zajednicu što problemu ne pristupa na adekvatan način - stručni i naučni, "već se hvata za tu političku priču”.

Takve vrste politika, kako upozorava Danijela Majstorović sa Univerziteta u Banja Luci, upravo su dovele do segregacija, a univerzitete i medije pretvorile u ideološke aparate. Smatra da je potreban veliki prevrat, čak i promena Dejtonskog sporazuma da bi se moglo menjati i pitanje jezika, jer, "kada je riječ o performiranju nacionalizma, jezik je ključan”. I dok se vode polemike kojim jezikom koji narod priča i o kakvim se razlikama radi, žalosna je činjenica, naglašava Majstorović, da je poslednji popis stanovništva pokazao kako je u BiH, u 21. veku, više od 89 hiljada nepismenih.

Teofil Pančić tvrdi da "pitanja stvaranja veštačkog nadahnjivanja razlikama kojima se onda pridaju nekakvi atributi kolektivnog, nacionalnog, itd, ne služe ničemu dobrom ni za koga od nas”. "Služe samo tome da se reprodukuju oni najgori obrasci koji ljude dele na krajnje primitivan način u manipulativnu korist i izvlače oni najgori delovi političkih, intelektualnih, akademskih i medijskih elita, pa se stvara, de fakto, kontra-elita koja nama vlada svih ovih godina”, zaključuje Pančić.

Rešenje u neutralnom nazivu?

Snježana Kordić nudi rešenje za sve - neutralan naziv jezika. Tako bi se u nižim razredima osnovne škole jezik zvao "nastavni jezik”, a u višim razredima i u višim školama samo "jezik i književnost”. Takav model, naglašava Kordić, nije novost i već je primenjivan u sličnim situacijama. "U Austriji je posle Drugog svjetskog rata primenjivan takav model, celih sedam godina, pa se smanjila netrepeljivost (prema nazivu nemački jezik) i vlastiti jezik su nazvali nazivom drugog naroda. Tako bi trebalo i kod nas, dok se stručnjaci ne dogovore oko zajedničkog naziva”, kaže Kordić i zaključuje: "Time bi nestalo temelja za segregaciju dece, za potražnju kanala na nekom jeziku, bilo bi manje netrepeljivosti i predrasuda i mržnje u društvu, i političarima bi bilo izbačeno iz ruku jedno sredstvo za proizvođenje konflikata, koje sada zaista obilato koriste”.