1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Ko je vlasnik Kremlja?

26. avgust 2010.

Kremlj - najruskije od svih ruskih zdanja, mesto odakle su nekada vladali carevi, zatim komunistički lideri, a danas Dmitrij Medvedev - nedostupno je javnosti. Da li će se to promeniti?

https://p.dw.com/p/Owie
Kremlj - najpoznatiji ruski brendFoto: AP

Minhenski list Zidojče cajtung bavi se pitanjem ko je vlasnik Kremlja i piše:

„Mnoštvo je zanimljivosti o Kremlju koje nisu baš opšte poznate. Na primer, najruskije od svih ruskih zdanja delo je italijanskih arhitekata. Crvene zidine bile su u petnaestom veku još bele. Katarina Druga htela je totalno da sruši ’staro, nepodesno i delimično opasno’ zdanje i umesto njega da podigne novo, moderno u duhu prosvetiteljstva. A ruski predsednik Dmitrij Medvedev uopšte nema pravo da iz Kremlja upravlja Rusijom. ’To je bilo neprijateljsko preuzimanje naše imovine. Nismo ga poklonili’, priča u intervjuima Valerij Kubarev. Izdanak stare vladarske loze zahteva slobodan pristup ruskom centru vlasti.

Valerij Kubarev je predsednik Fondacije za podršku nacionalnom i verskom jedinstvu – ukratko, Prinčevske fondacije koju čini klika ambicioznih plemića. Potiče od legendarnog vikinškog klana Rjurikida koji je u 9. veku osnovao Kijevski Rus, začetak današnje Rusije. Rjurikidi su vladali sedam vekova sve dok sa Ivanom Groznim na presto nisu došli Romanovi. U to vreme na bregu Borovickij u Moskvi sagrađene su tvrđave i kamene crkve i što-šta drugo što je nakon silnih rušenja i rekonstrukcija danas pola muzej, a pola centar vlasti. U svakom slučaju, Kremlj je najpoznatiji ruski brend.

Roter Platzin Moskau mit Basilikum Kathedrale und Kreml
Foto: AP

Kaburov kaže da je Kremlj, kao centar vlasti, zabetoniran i nedostupan javnosti, mada bi morao biti ispunjen ’duhovnim životom’. Prvi korak u tom pravcu bio bi ako bi on, kao naslednik Rjurika, dobio nekoliko prostorija u Kremlju i slobodan pristup. U krajnjoj liniji, to pravo ima ’od Boga’, odnosno stekao ga je rođenjem. Predsednik bi smeo i dalje da radi u Kremlju, ali se dugoročno postavlja ’sistemsko pitanje’. Naime, Kubarev, koji se smatra ’velikim knezom celog Rusa’ ne zahteva samo smeštaj na Crvenom trgu, nego misli da ima i zakonodavne kompetencije.

„Tvrđava, svetilište, seraj, harem, nekropolu i zatvor“

Međutim, ruski predsednik bi pre svega morao da dokaže da ima stanarsko pravo u Kremlju, jer o tome u Ustavu ništa ne piše. Zahtev Kubareva sada je prihvatio jedan moskovski sud i od ministarstva kulture i ureda za državnu svojinu zatražio katastarske podatke o Kremlju. Time je otvoren prostor za najrazličitija nagađanja, jer nakon 200 godina apstinencije vladarske porodice, koja je od vremena Petra Prvog bila u Petrogradu, posle revolucije i perestrojke uopšte nije lako rekonstruisati stanarsko pravo predsednika u Kremlju.

Predsednik Boris Jelcin potpisao je 1991. godine ukaz kojim je Kremlj, koga je jedan francuski ambasador opisao kao ’tvrđavu, svetilište, seraj, harem, nekropolu i zatvor’, prešao u vlasništvo Ruske Federacije. Tako bar tvrde vlasti, ali to nije nigde registrovano.

Naravno, uprkos svemu tome Valerij Kubarev nema mnogo izgleda da se useli u Kremlj, mada mu do toga nije ni preterano stalo. Ne pogađa ga ni što mu se rugaju i što ga ismevaju i što je predstavnik dinastije Romanov izjavio da je lud. Ako ne uspe sa Kremljom, na njegovoj listi je još osamdesetak tvrđava – u Rusiji, Poljskoj i Ukrajini. Za Kremlj neće u bitku, ali će u Strazbur – na Evropski sud za ljudska prava“, piše „Zidojče cajtung“.

U nastavku:

Sudbina Gida Vestervelea

Sudbina Gida Vestervelea

Westerwelle Porträt
Nemački ministar spoljnih poslova Gido VesterveleFoto: Marcin Antosiewicz

Dok predsednik liberala i ministar spoljnih poslova Gido Vestervele putuje Balkanom, komentatori kod kuće bave se njegovom političkom sudbinom. Tako minhenski list tz piše:

„Ministar spoljnih poslova Gido Vestervele od juče je u poseti Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Kosovu. Ali, dok se predsednik liberala smeška u stranim zemljama, njegova FDP se kod kuće balkanizuje. FDP je trenutno liberalna samo za sopstvene strelce iz zasede kojih je sve više i koji se sve češće javljaju za reč – čak je i generalni sekretar izašao iz skrovišta i neuvijeno zahteva Vesterveleovu glavu. Sada se pre svega sveti iluzija o veličini koja vlada već mesecima – zabluda rukovodstva stranke da će nakon uspeha na izborima liberali, bez odgovarajućeg programa, automatski postati velika narodna stranka. Vestervele je u značajnoj meri odgovoran za to, ali on je radio samo ono u šta je njegova stranka želela da veruje“, piše list „tz“.

Istom temom bavi se i minhenski list Zidojče cajtung:

„Zašto bi liberalima koristilo ako se Gido Vestervele povuče sa čela stranke, to nije uspeo ubedljivo da objasni ni jedan od njegovih kritičara. Vestervele bi u tom slučaju bio potpredsednik vlade bez vlasti kod kuće i u neprestanom klinču sa naslednikom. Bio bi ministar koji možda ne može mnogo da pogreši, ali ni da bude dovoljno dobar da bi stekao autoritet koji je nekada imao Hans Ditrih Genšer. Malo je verovatno da bi ga u inostranstvu ozbiljno shvatali, ako već nije dobar ni sopstvenoj stranci. Oni koji sada tvrde kako žele da rasterete Vestervelea, u stvari bi ga potopili. A možda baš to i žele.

Isto tako je teško objasniti zašto bi za liberale bilo dobro ako Vestervele ostane na čelu partije. Već mesecima Vestervele plaća to što je posle izbora prednost dao trijumfalizmu, a ne skromnosti, što je posle koalicionih pregovora proglasio liberale za pobednike, iako je njihov poraz bio programiran, što je izabrao pogrešnu dužnost, jer se nadao da će, ako jednog dana bude kao Genšer, prevladati potcenjivanje. Kako je iz taktičkih razloga lavirao između unutrašnje i spoljne politike to je išlo na štetu obe. Sada je kao partijski šef nepopularan, a kao ministar spoljnih poslova beznačajan“, piše „Zidojče cajtung“.

Pripremio: Nenad Briski

Odgovorni urednik: Ivan Đerković