1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Ko je ko u Iranu?

22. jun 2009.

Reči iranskog predsednika Mahmuda Ahmadinedžada, izrečene sa odglumljenom skromnošću, da je na izborima u Iranu bilo „40 miliona dobitnika“, nisu ništa drugo do čisti cinizam.

https://p.dw.com/p/IWRL
Ali Akbar Hašemi Rafsandžani
Mir Husein Musavi (levo) i Ali Akbar Hašemi RafsandžaniFoto: AP

Da li Ahmadinedžad zaista veruje da svojim biračima može da saopštava takve besmislice? Istim tim ljudima koji od objavljivanja službenih rezultata izbora protestuju tvrdeći da su im glasovi pokradeni? - Izgleda da veruje.

Irancima su glasovi kradeni i ranije, kradeni su im i na ovim izborima. Moguće je da to nije rađeno samo manipulisanjem prebrojavanja. Birači i demonstranti su verovatno upotrebljeni kao oruđe u borbi za vlast u srcu islamske republike. To je borba između bivšeg predsednika Alija Akbara Hašemija Rafsandžanija na jednoj, i Mahmuda Ahmadinedžada i ajatolaha Alija Hamneija na drugoj strani.

Rafsandžani je jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u državi. On je čovek koji je učestvovao u revoluciji od pre trideset godina, ali koji već odavno sledi pragmatičan kurs, kako u samom Iranu, tako i u inostranstvu. 2005. je u drugom krugu izbora izgubio od Ahmadinedžada - i taj poraz do danas nije preboleo.

Mahmud Ahmadinedžad ispred slike Ali Hamneija
Mahmud Ahmadinedžad ispred slike Ali HamneijaFoto: AP

Iza Musavija stoji Rafsandžani

Javna je tajna da je Rafsandžani taj koji je iz naftalina izvukao starog saborca Musavija i svim sredstvima podržao njegovu predizbornu kampanju. Musavi nije bogataš, pa se nameće zaključak da gotovo neograničena sredstva koja je imao na raspolaganju tokom kampanje potiču od Rafsandžanija.

Ahmadinedžad je usred predizborne kampanje i napao Rafsandžanija, optuživši njega i njegovu porodicu za korupciju, a u subotu su privremeno pritvoreni Rafsandžanijeva kćerka i još četvoro članova njegove porodice. Pre toga im je već zabranjeno da napuštaju zemlju.

Demonstranti na ulicama kao da nisu prozreli te odnose. Mnogima od njih na protestima nije toliko važno ukidanje postojećeg državnog sistema, već samo njegova liberalizacija. No, teško da bi oni bili spremni da posluže kao vojnici u pomenutoj borbi za vlast. Baš kao ni Musavi, i pored njegovih teatralnih povika da će radije umreti mučeničkom smrću nego odustati od protesta. To nikome ne bi koristilo.

Možda bi njegovo političko preživljavanje bilo i jedina šansa: ukoliko bi mu uspelo da spreči eskalaciju, mogao bi da postane vođa unutrašnjepolitičke opozicije - prvi u istoriji islamske republike.

Komentar: Peter Filip

Odgovorni urednik: Ivan Đerković