1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Karim Rašid: Zašto volim Beograd?

22. januar 2010.

Karim Rašid jedan je od najpoznatijih dizajnera svoje generacije. U ekskluzivnom intervjuu za Dojče vele govori o filozofiji dizajna, o tome šta misli o srpskom, ali i nemačkom dizajnu, a otkrio je i jednu malu tajnu…

https://p.dw.com/p/LdZd
Karim Rašid, jedan od najpoznatijih dizajneraFoto: Karim Rashid

Umbra, Dojče bank, Audi, Sitibank, Hjundai, Isej Mijake samo su neki od klijenata Karima Rašida. Dobitnik je više od 300 nagrada, a trenutno radi u čak 35 zemalja sveta. U četvrtak (21.1.), pod imenom „Di-džej Krimi“, nastupio je u kelnskoj galeriji „Kontejn“ („Contain“).

DJ Krimi (Kreemy), profesor ili predavač Rašid i Karim Rašid dizajner. Ima li još Karima Rašida?

Da, biće ih još! Trenutno produciram dosta svoje muzike. Druga moja strana je ona koju dosta eksploatišem u svetu umetnosti i dizajna. Za mene su umetnost i dizajn potpuno različiti - u umetnosti mogu da budem sebičan, jer umetnici su sebični. U dizajnu nije tako, u dizajnu morate biti društveni, morate biti deo svakodnevnice.

U svom „Manifestu“ kažete kako se savremeni dizajn zasniva na mnogobrojnim kompleksnim kriterijumima. Kako uspevate da dizajnirate objekte, ili prostore koji su funkcionalni, čak i multi funkcionalni, a istovremeno minimalistički, i da iznad svega ispunjavaju pomenute kriterijume i potrošača i proizvođača?

Dizajn je veoma komplikovana profesija. Kada koristimo reč dizajner, mislimo da su to samo kreativni ljudi. Međutim, istina je da dobar dizajner mora da bude i kreativan i intelektualan, ali istovremeno veoma pragmatičan. Ravnoteža između te dve stvari uvek mora da postoji. Tu je i činjenica da imate mnogobrojne klijente, proizvođače, brendove. Za mene svaki projekat ima drugačije kriterijume, ili želje i potrebe klijenata. Kada govorimo o npr. modnom dizajnu – tu je fokus uvek na garderobi, a to znači da možete da usavršite vaše krojačke sposobnosti, poznavanje tekstila, ali sve je to nekako jednostrano. Spektar dizajna je neverovatno širok, ali mnogi dizajneri se opredeljuju samo za jednu oblast – nameštaj, produkte visoke tehnologije. Ja nikada nisam želeo da radim u samo jednoj oblasti dizajna. Za to postoji nekoliko razloga. Kada sam bio dete svi koji su me inspirisali bili su višestrani umetnici: Lekorbizije, Račenko, Endi Vorhol. Moj otac je takođe bio takav – radio je scenografiju za film i televiziju, dizajnirao kompletan nameštaj u našoj kući, i istovremeno se bavio apstraktnim slikarstvom. Kada odrastate u takvom okruženju, misleći da kreativni umetnik može sve, onda ne samo da ste inspirisani tom idejom, već ona za vas predstavlja izazov. Izazov je ono što vas inspiriše da uradite nešto originalno.

Da li je to zbog toga što dizajnu pristupate iz ugla potrošača?

Kada me kompanije angažuju, najčešće mi kažu npr. naša ciljna grupa su ljudi od 25 do 30 godina, međutim ja na svet gledam drugačije. Dok sam se školovao krajem 70-ih godina, suština dizajna bila je univerzalnost. Dobar dizajn značio je da možete da dizajnirate nešto što je pametno, lepo, iskustveno, estetsko, ali i nešto što dotiče najširu publiku – od 7 do 77. To je ostalo u meni, uvek razmišljam o toj simbiozi. Mnogi moji klijenti smatraju da sam ja više okrenut mladima zato što koristim specifične boje, oblike. Ja imam skoro 50 godina i siguran sam da postoji još pedesetogodišnjaka koji vole ono što ja radim i koji su zainteresovani da žive u savremenom svetu. To bi bilo kao da kažete da kada dođete u određene godine, ne možete da slušate neku vrstu muzike. Mislim da je koncept kompanija koje se orijentišu samo na određenu grupu ljudi zastareo. Kada bi u centar pažnje stavili čoveka kao takvog, rezultat ne bi izostao.

U nastavku:

„Želim da promenim svet“

Karim Rashid
Ljudsko oko može da razlikuje 16.000 različitih boja! Zašto ne bi eksploatisali to čulo?Foto: Karim Rashid

„Želim da promenim svet“ je veoma hrabra izjava za jednog dizajnera. Da li imate osećaj da dizajnom menjate svet i da li je ta promena samo estetska ili ne?

Ne znam da li menjam svet, ali znam da sam pomogao dizajnerskoj zajednici. Prošlo je 10 godina od kada sam napisao knjigu („I want to change the world“). Mislim da sam inspirisao dizajnere da misle van uskih krugova, pomogao sam im da shvate koliki uticaj imaju na svet, koliko utiču na ljudska iskustva. O tome se nikada nije pričalo u dizajnu. Uvek brinemo o privredi, estetici, a dizajn je mnogo više od toga, to je ono što nas pokreće. To je evolucija. Ako je samo estetski, onda se ne bavi svim drugim stvarima, potrebama čoveka. Svet u kome danas živimo posmatran iz ugla nauke, tehnologije, sve je to na neki način dizajnirano. Oblikovali smo svet tako da danas imamo 16.000 satelita oko planete Zemlje, oblikovali smo ga tako da možemo da letimo približno brzini zvuka. To je sve dizajn. Kada sam rekao da želim da promenim svet, to je bilo više poetično. Nisam mislio da ću ja sam promeniti svet, već sam hteo da istaknem moć dizajna.

Postoji li neka posebna priča o Vašem koloritu? Zašto baš te boje: roze, bela, zelena, ljubičasta?

To je veoma jednostavno. Radi se o energiji, o pozitivnom, optimističkom stavu. Kada malo bolje razmislite, cela paleta tamnih boja u koju sebe oblačimo ali i svet oko nas je odraz straha. Te boje ne slave život. Ako razmišljamo o životu i o činjenici da smo živi, zašto da potisnemo svoja čula? Ljudsko oko može da razlikuje 16.000 različitih boja! Zašto ne bi eksploatisali to čulo?

Kada bi trebalo da opremite svoj stan, ali ne svojim proizvodima, gde bi ste kupili nameštaj? Na kom kontinentu, državi, u kojoj firmi?

Verovatno bih se opredelio za italijanski nameštaj. Međutim, znam da ne bi trebalo ovo da kažem, jer će me kritikovati klijenti, ali italijanski nameštaj je precenjen – cena jednostavno ne odgovara kvalitetu. Eto, rekao sam. Problem je u tome što manje fabrike koje proizvode kvalitetan nameštaj, skupo plaćaju sirovine, radnu snagu u Italiji itd. Velike kompanije ih lako izbace sa tržišta. Ipak, ako govorimo o dizajnu, uvek bih kupio italijanski nameštaj. S druge strane, ako bih imao ograničeni budžet… oduvek sam se pitao gde se može naći interesantan, moderan i kvalitetan nameštaj koji je namenjen širokoj publici. Ikea, ne baš, Habitat možda i to je to. Neophodno je više kompanija tipa „H&M“, „Zara“, „Banana ripablik“ u svetu nameštaja. Ako zaista hoćete zanimljiv, mladalački nameštaj, pun energije, gde ćete ga kupiti? To je dobro pitanje.

U nastavku:

Uticaj srpske kulture

Internationalen Möbelmesse "imm cologne 2003" in Köln
Izložba u Kelnu 2003.Foto: AP

Dizajnirali ste nekoliko stvari u Beogradu, a uz to se i oženjeni Srpkinjom. Da li Vas je srpska kultura inspirisala? Da li postoji neki motiv koji ste iskoristili u Vašem dizajnu?

Ne volim da generalizujem ni ljude, ni kulturu. Verujem da se svet „smanjuje“ i želim da svi postanemo jedno. Ono što ću reći o Srbiji važi i za sve druge zemlje eks jugoslovenskog područja. To je jedna zanimljiva mešavina svega: hrana me podseća na arapsku kuhinju, ima dosta otomanskog uticaja, senzibilitet me podseća na Italijane, ljudi su topli. Čovek je uvek na prvom mestu, to nije materijalna kultura. Sve te stvari zajedno i činjenica da me je takav temperament uvek privlačio verovatno su uticale i na to što sam se oženio Srpkinjom i postao deo te kulture. Prvi put samo otišao u Beograd pre 7 godina da održim predavanje i istog trenutka sam se zaljubio u taj grad, a ta ljubav još uvek traje.

Srpski dizajneri slažu se da ste svojim dizajnom u Beogradu “probili led”. Oni imaju dosta problema da ubede klijente u hrabra, kreativna i nezavisna rešenja. Šta Vi mislite o srpskoj dizajnerskoj sceni?

Ono što volim kod zemalja kao što je Srbija je to što ako tamo uradim jedan projekat on izazove domino efekat. Projekat bude tema diskusije među lokalnim dizajnerima. U Srbiji je teško raditi kao dizajner. Ja sam pregovarao sa tridesetak kompanija, a sarađivao samo sa njih par. Veoma su zabrinuti i uplašeni, ne veruju u ulaganje i trošenje novca na dizajnere. To je manje više globalni problem. Svi misle da su dizajneri umetnici, koji po svaku cenu hoće da stvaraju, bez obzira na to da li im vi to platili, ili ne. Mislim da se stvari ipak kreću na bolje. Problem Srbije je i njen teret komunističke i socijalističke prošlosti, nema mnogo preduzetnika, a dizajnerima su oni potrebni da bi stvarali.

Šta mislite o nemačkom dizajnu?

Nemačka ima zaista zanimljivu istoriju dizajna, koju sam dosta proučavao i dobro je poznajem. Nemački dizajn je bio izuzetno moćan u vreme verbanda i bauhausa. Taj dizajn je oblikovao svet, bio je internacionalan. Međutim, u poslednjih 20 godina, dizajn u Nemačkoj tapka u mestu. Još uvek se drži te hiper racionalističke ideje dizajna, dok je ostatak sveta postao više poetičan i ekspresivan. U međuvremenu Italija je preuzela mesto lidera, a zanimljivo je to da mnogi Nemci vole italijanski dizajn i kupuju ga. Nema puno nemačkih kompanija koje se bave tim ljudskim, emotivnim dizajnom. Nemački dizajn je još uvek na strani racionalnog. Trenutno radim na dizajnu jednog hotela u Berlinu i neverovatno je koliko je taj proces mučan, koliko smo sastanaka imali, jer oni zahtevaju potpuno racionalna rešenja. To je način na koji rade. To je ono nešto što postoji u nemačkoj kulturi što sprečava da se stvari dešavaju spontano, ili slobodno.

Da li je istina da uvek sa sobom nosite sredstvo za uklanjanje fleka, kako bi ste uvek bili savršen džentlmen u savršeno belom odelu?

Da, uvek sa sobom nosim sredstvo za uklanjanje fleka. Malopre sam isflekao bele pantalone, pa sam u poslednjem trenutku odlučio da na intervju dođem u roze pantalonama. Ja sam devica u horoskopu – perfekcionista sam. Hvala bogu, u podznaku sam lav, tako da postoji deo mene koji mi dopušta da budem malo ležerniji.

Autorka: Natalija Miletić, Keln

Odgovorni urednik: Ivan Đerković