1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Kako funkcioniše sećanje

D.Roerlich17. februar 2005.

Zašto nekih dogadjaja možemo da se setimo i posle više decenija, dok nam nešto – uprkos mnogobrojnim ponavljanjima – jednostavno ne ulazi u glavu? Šta se dešava prilikom pohranjivanja sećanja i njegovog ponovnog oživljavanja? Sve to je, uprkos mnogobrojnim istraživanjia – i dalje uglavnom tajna.

https://p.dw.com/p/BAhU

Hari je prvi veliki napad epilepsije imao na šesnaesti rodjendan.Bolest je brzo napredovala.Kada je napunio 27 godina Hari je imao po 11 napada nedeljno.Ništa nije pomagalo.Inteligentni mladić iz Konektikata u SAD, koji je tako rado čitao kriminalne romane, više nije mogao sam da izadje iz kuće.Njegov lekar odlučio se za radikalnu operaciju.

Na početku, reč je o rasplinutom modelu električnih i hemijskih aktivnosti u mozgu.Oslobadjaju se prenosnici poruka, stvaraju belančevine, pojačavaju veze izmedju nervnih ćelija.Na kraju, od tog rasplinutog modela nastaje sećanje koje može biti veoma plastično.Profesor Kristijan Elger sa klinike za epileptologiju u Bonu kaže:

”Ukoliko danas treba da se setimo čuvenog 11.tog septembra, ljudima dajem deset sekundi – u tom roku oni u sećanju evociraju celu scenu”.

Čovek ima pred očima kako se Boing zabija u zgradu Svetskog trgovinskog centra, vidi eksploziju, čuje krike.Elger objašnjava:

”Snažne emocije usecaju se duboko u mozak i imaju posebno spremište”.

Slike se urezuju duboko u pamćenje i pritom se, kao i sva sećanja, pohranjuju na različitim mestima u mozgu.Kada se sećamo, različiti sadržaji sećanja se povezuju i vraćaju u svest.

Kako epilepsija predstavlja kratak spoj na odredjenom mestu u mozgu, Harijev lekar želeo je da zlo saseče u korenu i odlučio je da otkloni slepoočni deo u kome su nastajali napadi njegovog pacijenta.Sa obe slepoočne strane izvadio je deo mozga veličine omanje jabuke.Napadi su prestali.Ali, otada se za Harija život sastojao samo od uspomena i stvarnosti koja je trajala najviše nekoliko sekundi – više nije bio u stanju da zapamti bilo šta.

Hipokampus se nalazi u slepoočnom delu mozga ispod kore velikog mozga.Do 1953.će niko nije znao čemu služi taj deo mozga, sličan morskom konjiću.Harijeva operacija to je otkrila – hipokampus ima centralnu ulogu u nastajanju sećanja.Profesor Elger kaže:

”Hipokampus ima presudnu ulogu i prilikom sećanja na relativno nedavne dogadjaje od pre nekoliko meseci, možda godine – dve.Što je starija neka informacija i što je dublje pohranjena utoliko je otpornija na smetnje”.Zato oboleli od Alchajmerove bolesti, kod kojih je razoren hipokampus, ipak mogu da izrecituju pesmu koju su naučili u školi.Zašto – to se ne zna.Elger kaže:

"Jedna od pretpostavki jeste da imamo niz fascikli i da se s vremenom napune sve one sigurne".

Onda se koriste druge fascikle, odnosno područja mozga, ali sećanja u njima više nisu tako sigurno pohranjena.Poznije u životu na sigurno mesto dolazi samo ono što je od velikog emotivnog značaja – kao što su to slike atentata 11.tog septembra.

Medjutim, i teško dementni pacijenti sećaju se veoma davnih stvari.To je bio slučaj i sa Harijem.Operacija koja je uništila njegov život nije uništila sećanja iz detinjstva i rane mladosti, niti njegovu ličnost.I dalje je voleo detektivske romane i za njega je Truman i dalje bio predsednik SAD.Znao je ono što je znao do 1953.će.I dalje je živ, ali u poslednjih pola veka više ništa

nije zapamtio.