1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

„Hrvatska nije zemlja okrenuta budućnosti“

5. avgust 2019.

U Hrvatskoj pokušavaju da konstruišu istoriju u kojoj nema mesta za Srbe i njihova stradanja, a njihova identitetska obeležja se stigmatizuju. Cela nacija je postala talac ekstremne desnice, kaže Milorad Pupovac.

https://p.dw.com/p/3NLm8
Kroatien l Milorad Pupovac
Foto: DW/Z. Arbutina

DW: Posebno kada je reč o obeležavanju godišnjice Oluje stiče se utisak da je sećanje na prošlost u Hrvatskoj selektivno. Ima li nastojanja da se uspostavi neka zajednička prošlost?

Milorad Pupovac: Ne. To je postojalo od 1997, nakon mirne reintegracije istočne Slavonije, pa sve do ulaska Hrvatske u EU 2013. Nakon toga dolazi do odmaka od tog pokušaja i onoga što je bilo postignuto, i to s idejom povratka kroatocentrizmu i etnocentrizmu, i jednom klerikalnom političkom konceptu zemlje u kojem drugi identiteti, druga stradanja, druge politike nisu deo takve ideje hrvatske nacije, društva, politike i istorije. Ti drugi identiteti kao da trebaju biti van prostora hrvatske istorije i nacije i trebaju biti naprosto pritisnuti i potisnuti.

Prošlost koja nikako da prođe, koja konstantno traje - Hrvatska deluje kao zemlja koja je talac svoje prošlosti koje se ne može osloboditi.

Hrvatska je zemlja u kojoj na delu nije politika suočavanja s prošlošću, već politika konstruisanja prošlosti. To je udaljava i od sadašnjosti i od budućnosti. U tom smislu Hrvatska i nije projekt budućnosti nego projekt prošlosti. To je najozbiljniji paradoks i jedna od najozbiljnijih opasnosti ovoga društva i ove nacije. Sav napor je usmeren ne na to kako stvoriti bolju budućnost, nego kako stvoriti hrvatskiju prošlost.

U zakonskim je odredbama položaj Srba u Hrvatskoj je relativno dobro definisan u smislu zajedničkih evropskih standarda. No u praksi se to često ne primenjuje.

To je tačno. Značajan deo onoga što je garnatovano hrvatskim Ustavom i Zakonom o pravima nacionalnih manjina, Zakonom o korišćenju pisma i jezika nacionalnih manjina, te nekim evropskim i međunarodnim aktima, kada su u pitanju pripadnici srpske zajednice, u nekom je smislu suspendovano, ograničeno. Umesto da kad je rat prošao, kad su se ljudi, koji su mogli i hteli da se vrate, vratili, kada je trebalo normalizovati odnose i početi primenjivati Ustav i zakone, mi se ponovo nalazimo u situaciji u kojoj se zahtevi za pravima iz sfere kulture i identiteta doživljavaju kao neka vrsta neprijateljske politike u Hrvatskoj. To se vidi kao neka politika koja ne bi trebalo da ima pravo građanstva. Ćirilično pismo ne bi smelo imati pravo građanstva, iako su Ćirilo i Metodije na predlog pape Ivana Pavla II još od 1984. zaštitnici Evropske unije. Legalizacija manjiskih škola za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, i time priznavanje Srba kao novonastale manjine, i dalje je problem. Odjedanput kao da su identitetska obeležja Srba u Hrvatskoj nešto, što tu ne sme imati pravo građanstva, nešto što se iznova stigmatizuje. Na taj način se umesto ostvarivanja prava, ustvari podstiču asimilacija i segregacija.

Da li je to politika ekstremne desnice u Hrvatskoj, ili je to opšteprihvaćen stav?

Ekstremna desnica je najglasnija, ali ne i ta koja odlučuje. Ta struja, koju čine delovi veteranske populacije, katoličke crkve, ekstremnih političkih grupa i nekih pojedinaca, može biti najbučnija, ali odluku o tome donosi centralni deo i politike i javnog mnjenja, te centralni deo institucija koje imaju silnu moć, poput Katoličke crkve. Zbog toga ja za to ne bih optuživao ekstremnu desnicu, već one, koji celu naciju drže taocima ekstremne desnice, njoj podilaze i nju tolerišu, umesto da tolerišu razlike u zemlji, kulturne, etničke i političke.

Nedavno se hrvatska predsednica na neki način vrlo kritički postavila naspram odluke Ustavnog suda o zaštiti manjiskih prava Srba u Vukovaru. Ima li i Hrvatska problem s nepoštovanjem zakona i načela vladavine prava?

Nefunkcionalnost države i povećana korupcija proizlaze iz nepoštovanja zakona. A i netolerancija, negiranje prava manjina i raširen govor mržnje u zemlji takođe su posledice nepoštovanja zakona. To se pravda višim ciljevima, višim interesima. Tu je ideja hrvatske države važnija od hrvatskog Ustava, oni koji su učestvovali u ratnim aktivnostima su važniji od hrvatskih zakona. Oni su ti koji mogu reći koje delovi Ustava mogu i treba da se poštuju, a koji ne. I onda ljudi poput predsednice popuštaju pred takvim zahtevima, podilaze im i stvaraju atmosferu u kojoj umesto da imate vladavinu zakona, da imate razvoj i jačanje ustavnog patriotizma, u stvari jača bezakonje, etnonacionalizam te nesigurnost i mržnju u društvu.

Nalazi li se time Hrvatska na putu da se i njom pozabavi EP zbog kršenja načela pravne države?

Da nije predsednika vlade Andreja Plenkovića, Hrvatska bi već davno bila označena kao zemlja u kojoj postoji taj problem. Plenković svojom politikom i svojim umerenim držanjem štiti Hrvatsku od takve ocene. Ali koliko dugo će on to moći, s obzirom na stanje u društvu i na praksu, veliko je pitanje.

Vi ste Predsednik saborskog Odbora za zaštitu ljudskih prava. U kojoj se mjeri ta prava poštuju u Hrvatskoj?

Najgore razdoblje je bilo 2014. – 2016. godine, tada je Hrvatska bila najbliža Mađarskoj, Poljskoj ili Turskoj u pogledu uspostavljanja režima u kojem zakoni neće biti iznad vlasti već obrnuto. Sa dolaskom premijera Plenkovića to se u nekom smislu stavilo pod kontrolu, ali nažalost ne na taj način da se ljudska prava svugde poštuju. Govora mržnje i akata netolerancije ima mnogo. Tretiranje migranata, manjina, posebno pripadnika romske i srpske zajednice, jednako kao i tretiranje politički različitih stavova je pod snažnim udarom političkog katolicizma, koji u Hrvatskoj ponovo pokušava da preuzme moć. Taj klerikalni politički projekt preko svojih nevladinih organizacija i grupacija u strankama nastoji da preuzme moć u državnim institucijama, u javnom prostoru i naravno uopšte u političkom prostoru. U tim okolnostima ceo set građanskih i ljudskih prava, kakvim ih znamo od Francuske revolucije naovamo, je pod teškim udarom.

Kada je reč o pravima migranata, ekscesi hrvatske policije su u više navrata dokumentovani, no bez rezultata. A sada se Hrvatska nalazi pred dobijanjem zelenog svetla za ulazak u šengenski prostor. Da li je takvo ponašanje policije bilo uslov za to?

Proizveden je neprijateljski odnos prema migrantima i njih prikazuju kao prijetnju po nacionalnu sigurnost i sigurnost građana, mada su različiti akteri pozvali na toleranciju prema ljudima u nevolji. O problematičnom postupanju policije dobijamo različite zabrinjavajuće izveštaje, Odbor za ljudska prava je u nekoliko navrata o tome raspravljao i ponovo će raspravljati. Koliko je to u funkciji Šengena, a koliko u funkciji odvraćanja migranata od prelaza hrvatsko-bosanske granice, teško je reći. No prema informacijama s kojima raspolažemo, mere koje se poduzimaju prešle su nivo dopuštenog.

Milorad Pupovac je hrvatski lingvist i političar. Zaposlen je na Odseku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Od osnivanja Srpskog narodnog veća 1997. bio je njegov predsednik, do 2019. kada je imenovan za predsednika saveta SNV-a. Važi za vodećeg i najuticajnijeg političara srpske nacionalnosti u Hrvatskoj.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android