1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

„Građani Rajha“ spremni na nasilje?

25. jul 2018.

Ima ih najmanje 18.000, sebe nazivaju „Građani Rajha“ i veruju: država Nemačka samo je plod zavere. Ali neki od njih veruju i da se protiv toga treba boriti oružjem. Da li su i koliko opasni?

https://p.dw.com/p/324IV
Foto: picture-alliance/dpa/N. Armer

U najnovijem izveštaju nemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka, koji je ovog utorka (24.7.) predstavio direktor te službe Hans-Georg Masen i savezni ministar unutrašnjih poslova Horst Zehofer, zaključak je jasan: ekstremista u Nemačkoj ima sve više i oni su sve spremniji na nasilje. Pretnja dolazi sa kompletnog spektra ekstremista, a pored toga, uočava se i značajno veća aktivnost stranih tajnih službi i njihovih agenata, uz već poznatu opasnost od islamističkog terorizma.

Tu je dakle i sve veći broj političkih ekstremista – i sa levog i sa desnog krila. Služba prati oko 12.700 pripadnika ekstremne desnice i neonacista spremnih na nasilje, dok je onih opasnih među ekstremnom levicom nešto manje – oko 9.000.

Na ekstremnoj desnici – to je konstatovano i u ovom izveštaju – sve je više takozvanih „Građana Rajha“. Oni su dugo smatrani ne previše ozbiljnim čudacima koji odbijaju da priznaju postojanje Savezne Republike Nemačke i svih njenih institucija – od vlade, pa do saobraćajne policije. Oni smatraju da je i samo postojanje nemačke države – „međunarodna zavera“. Ali takvih ljudi sada već ima previše da bi se smatrali bezopasnim. U izveštaju se navodi brojka od oko 18.000 takvih „čudaka“, među kojima je najmanje 900 neonacista. Mnogi među njima poseduju u međuvremenu i oružje – „za samoodbranu“.

Ko su ti „Građani Rajha“? To je dugo istraživao pisac i pozorišni reditelj Tobijas Ginzburg koji je o tome proletos objavio i knjigu „Put u Rajh: među građanima Rajha“.

DW: Gospodine Ginzburg, vi ste više meseci, pod lažnim imenom, istraživali ko su tih „Građani Rajha“. Kako objašnjavate to da je njih sve više?

Tobijas Ginzburg: Prvo bih nešto rekao o proceni njihovog broja: to je veoma uzdržana procena. To je veoma raznolika scena, s različitim oblicima i varijantama. U nju spadaju i oni koji misle da im nikakva država ne treba, ali i oni koji veruju da „Treći Rajh“ postoji još uvek i to u nekadašnjim granicama. Pa čak i oni koji su sebe lično proglasili za kancelara „Rajha“. Ali u tom navedenom broju su samo oni koji su lično priznali svoju ideologiju.

To znači da mislite da ih je mnogo više?

Da, na žalost. Ne kažem da ovaj izveštaj nije tačan, ali mi u stvari tek počinjemo da sagledavamo koliko je ta ideologija raširena i šta to može da izazove. Zvanični podaci su dobar pokazatelj i pokazuju da je njihov broj relevantan, pa i kritičan. A što su oni vidljiviji u javnosti, to su i atraktivniji za neke nove pristalice, jer teško je oteti se toj teoriji zavere koju oni šire.

Portraitlbild: Theaterregisseur Tobias Ginsburg
Tobijas Ginzburg: Što su vidljiviji u javnosti, to su atraktivniji za neke nove pristaliceFoto: Privat

Zašto to mislite?

Zato što u trenutku kad poverujete da su Nemci žrtva velike zavere u kojoj učestvuje čitav svet, onda sve što pogrešno ide u vašem životu i u čitavoj državi više nije vaša sopstvena greška. Sve to više nema veze sa složenim odnosima, slučajnošću ili nesrećom, već je sve to posledica te zavere. Onda se veruje da bi Nemačka bez te gnusne zavere bila savršena zemlja, zemlja bez greške i mane. To je istovremeno i samozavaravanje i preuzimanje uloge žrtve. Odjednom može da se „racionalizuje“ baš sve što vam smeta u sopstvenom životu i sopstvenoj državi.

Kako se dospeva među te „građane“?

I to je veoma različito. Na krajnje desnom političkom spektru, kod populista i Alternative za Nemačku (AfD), ta ideologija odlično funkcioniše, pa tako i postaje sve više društveno prihvaćena. Doris fon Zajn-Vitgeštajn, koja je skoro imenovana za čeficu poslaničke grupe AfD u Bundestagu, bila je članica „Građana Rajha“, iako ona to negira i tvrdi da to nije znala. A jedan od lidera AfD-a, Aleksander Gauland, dugo je o „Građanima Rajha“ govorio kao o nekakvim „bezopasnim budalama“, koje su bez obzira na to dobrodošle u njegovu stranku. Istovremeno, on koristi upravo njihov pojam: „diktatura kancelarke“.

I u programu stranke AfD govori se o nekakvom „tajnom suverenu koji svima nama vlada. Opravdano je preispitivati koliko je Nemačka zaista suverena, kako se odnosimo prema našim partnerima u trgovini i kakav je naš odnos prema EU. Ali u tom kontekstu se sve više poigrava sa sve opasnijom retorikom: Nemačka je u rukama Vašingtona i Tel Aviva, pod jarmom „onih tamo gore“ – ko god to bio. To je važna stvar, jer u Bundestagu sede ljudi koji u to veruju.

Povećan broj takvih „građana“ je, dakle, i posledica uspona desnice?

Naravno da sve to cveta kako politika sve više skreće udesno. I zato se nudi taj neki kuriozitetni oblik neonacističke i preteće utopije domovine. Upravo o tome se radi: ne bi trebalo samo da se reaguje na sve te ideje i teorije, već i da se ljudima, koji iz naivnosti ili iz sumnje u sve to upadaju, ponudi konkretna alternativa.

Čini se ipak da je samo mali deo tih „građana“ spreman na nasilje. Ili je opasnost možda veća?

Opasnost je velika. Ta grupa je heterogena, ali ima i taj najmanji zajednički imenitelj – tu teoriju zavere. Ako pretpostavimo da je neka osoba u sve to dospela zbog neke teške krize u životu ili samo zbog svog naivnog interesovanja za ezoteriju i takve „alternativne istine“, onda ona može da poveruje i da mora da deluje, odnosno da se brani od npr. organizovane seobe naroda s ciljem da se potčini nemački narod ili čak da se potpuno istrebi.

Georgensgmünd Reichsbürger schießt auf Polizisten
Prilikom racije u Georgensmindu u Bavarskoj 2016. ubijen je i jedan policajacFoto: picture-alliance/dpa/N. Armer

U izveštaju Službe za zaštitu ustavnog poretka procenjuje se da postoji određeni broj tih „građana“ koji su spremni na „najteže zločine“ i koji imaju „veliku sklonost ka oružju“. Da li se to možda formira nekakva paramilitarna snaga?

Sigurno da je to neposredna opasnost – ti „labilni pojedinci“ koji u svojoj paranoji počinju da veruju da moraju da deluju „u samoobrani“, pa i oružjem. Naravno da ih ima koji i nabavljaju oružje. Zabeleženo je već dosta zločina, između ostalog i ubistvo policajca u oktobru 2016. Ali neki od tih zločina nisu svrstani u politička zlodela, na primer kad neki od tih „građana“ poveruje da je njegova sopstvena supruga „špijunka“ nemačke službe, pa je na najbrutalniji način ubije. Ili kad neko na isto tako okrutan način ubije lezbejski par koji je živeo u komšiluku. Iako sam zločinac svoje nedelo objašnjava takvom zaverom, to se uglavnom svrstava u akt osobe poremećenog uma ili, u boljem slučaju, kao porodično nasilje.

Šta tu mogu da urade mediji?

Mora se otvoreno govoriti o tome. O tome da neko uopšte traga za teorijama zavere i gde su tu neke granice. Dokle je samo u pitanju gledište političke desnice, a gde počinje ta ružna, zla močvara teorija zavere koja je usmerena protiv svake demokratije, ljudskog dostojanstva i pripadnika drugih vera i nacija. Ipak, donekle sam optimista: interesovanje medija sada postoji i o tome bi sada trebalo precizno govoriti i objašnjavati.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android