1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Gorivo za Hladni rat

11. mart 2014.

Krimska kriza podgreva diskusije o energetskoj politici u SAD. Republikanci nisu jedini koji snabdevanje gorivom žele da upotrebe kao oružje protiv Putina. Ministarstvo spoljnih poslova za to se već godinama sprema.

https://p.dw.com/p/1BNK0
Foto: Andrew Burton/Getty Images

Sjedinjene Američke Države, veliki potrošač energije, sada hoće da budu veliki isporučilac. Barak Obama želi da bude Arapin – barem kada je reč o gorivu: „Kao što se vidi, mi smo Saudijska Arabija prirodnog gasa”, oduševljeno govori američki predsednik. „Imamo ga mnogo“. Američki procvat sa gasom, pomoću novih, takozvanih freking-tehnologija, širi ne samo toplotu u pećima, već i samopouzdanje. Već 2020. godine, SAD žele Bliskom istoku da ospore poziciju energetskog lidera.

Izglede da će Amerikanci ubuduće više da proizvode nafte i prirodnog gasa, nego što će da troše, mnogi u američkom Kongresu vide kao šansu za pariranje ruskom predsedniku Vladimiru Putinu. Gorivo kao oružje za novi Hladni rat – takva razmišljanja posebno intenzivira kriza u Ukrajini, pre svega u taboru republikanaca. Prvenstveno se radi u podršci Evropi i Ukrajini i njihovim energetskim potrebama, kaže konzervativni poslanik kongresa Robert Pitenger za Dojče vele. Snabdevanjem tečnim gasom iz SAD, kao i od strane saveznika sa Bliskog Istoka, poput Kuvajta, Pitenger i drugi poslanici žele da pomognu Istočnoj Evropi da se izbori sa problemom zavisnosti od ruskog gasa. „Postoje još neki infrastrukturni i logistički problemi koji moraju da se reše“, kaže Pitenger, inače predsednik Operativne grupe za terorizam i nekonvencionalno vođenje rata američkog Kongresa i dodaje: „Ali mislim da ćemo u bliskoj budućnosti biti spremni.“

SAD još uvek ne izvoze gas, ali kompanija kao što je „ExxonMobil“, već duže vremena vrši pritisak na američku vladu da konačno odobri izdavanje potrebnih dozvola za izgradnju izvoznog terminala. U tome je podržava sve više republikanaca. „Predsednik bi morao odmah da odobri izvoz gasa“, zahteva portparol većine u Predstavničkom domu Džon Bener. Dovoljno bi bilo da Obama uzme telefon i izda nalog. „U protekle tri godine izdali smo dozvole za tri izvozna terminala za tečni gas“, podseća Bener. Preostala 24 zahteva čekaju na gomili u Ministarstvu energetike.

Annette Heuser Leiterin Washington Büro Bertelsmann Stiftung
Anete Hojzer: U budućnosti bi Evropljani, a pre svega Nemci, morali da se upitaju: da li gas ili naftu žele da primaju od Rusa ili Amerikanaca?Foto: Bertelsmann Stiftung, Washington

Krimska kriza kao šansa

Kriza na Krimu bi, prema oceni republikanaca, trebalo da bude dovoljno dobar argument da se hitno da zeleno svetlo za realizaciju projekta. Tek tada bi tečni gas iz SAD mogao da stigne na Istok. „Ponuda Amerikanca, pre svega republikanaca, da se počne sa izvozom gasa iz Amerike u Evropu, posebno Nemačku, prvenstveno treba shvatiti političko-strateški“, ocenjuje šefica vašingtonskog odseka nemačke fondacije „Bertelsman“ Anete Hojzer. To bi bio jasan signal Kremlju i Putinu da je transatlantska alijansa po tom pitanju složna.

Ali čak i da američka vlada odobri zahteve, realizacija takvih izvoznih planova ka Evropi ostaje daleki cilj. „Trenutno je praktično samo jedna luka u SAD u stanju da izvozi gas“, kaže Hojzer. „Takođe je važno znati da su se Amerikanci ugovorima dugoročno obavezali da će gas prvenstveno da izvoze u Aziju, pre svega u Južnu Koreju, Japan i Indiju.“ Važno je znati i da Evropljani trenutno nemaju skoro nikakve kapacitete, da taj gas prime.

Energija kao sredstvo pritiska?

Većina odobrenih izvoznih terminala u SAD, trenutno su tek u ranoj fazi izgradnje. Prvo postrojenje u Luizijani moglo bi da bude pušteno u pogon sledeće godine. Preostala postrojenja neće biti završena pre 2017. godine. Sa druge strane Atlantika situacija je slična: uvozne luke za tečni gas za sada imaju Francuska, Španija, Belgija i Holandija. Takođe, postoje novi trgovinski putevi u geopolitički promenjenom svetu, kaže Anete Hojzer: „Evropljani su do sada izradili prve planove, ali ja sam uverena da će krimska kriza doprineti da tome da se pitanje energetsko-političke zavisnosti transatlantske alijanse sada intenzivira.“

Pitanjem evropske energetske politike intenzivno se bavi bivši američki ambasador u Ukrajini Karlos Paskal. Taj diplomata je od 2011. angažovan u američkom Ministarstvu spoljnih poslova koje ima svoj odbor za energetske rezerve. Zadatak odbora jeste da pomogne zemljama u kojima se događaju demokratske promene, kao što je trenutno Ukrajina, da se otrgne od stiska dominantnih snabdevača energijom. „Zbog promena na globalnom tržištu, sve više uočavamo potrebu za stvaranjem globalnog tržišta gasa“, smatra Paskal. „Evropsko poslovanje sa gasom moramo da shvatimo u širem kontekstu. Pitanje snabdevanja gasom ne može da se geografski ograniči. To je postalo globalno pitanje.“

SAD žele da Ukrajina bude nezavisna od ruskog gasa
SAD žele da Ukrajina bude nezavisna od ruskog gasaFoto: imago/ITAR-TASS

Paskal kaže da su on i njegov odbor u protekle tri godine već pomogli Ukrajini da za jednu trećinu smanji zavisnost od ruskog gasa – na 60 procenata. Druge istočnoevropske zemlje Paskalov odbor je povezao sa novim, afričkim snabdevačima energije. Pred sličnim izazovima biće i Nemačka, veruje Anete Hojzer iz fondacije „Bertelsman“. „Nezavisno od dnevno aktuelnih događaja, kao što je pitanje rešenja krize na Krimu, jasno je da će energetska politika Evrope i dalje biti jedan od glavnih prioriteta“, dodaje Hojser. „U budućnosti bi Evropljani, a pre svega Nemci, morali da se upitaju: da li gas ili naftu žele da primaju od Rusa ili Amerikanaca?“

Autori: Antje Pasenhajm, Vašington / Boris Rabrenović
Odgovorni urednik: Ivan Đerković