1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Godinu dana tuge i besa

19. decembar 2017.

Porodica poljskog vozača kamiona, prve žrtve terorističkog napada u Berlinu, godinu dana je čekala na saučešće nemačke kancelarke Angele Merkel. I nije jedina koja je razočarana nemačkom državom…

https://p.dw.com/p/2pc8X
Foto: picture-alliance/AP Photo/M. Sohn

Porodice žrtava prepuštene same sebi

Janina Urban stavlja na sto tanjir sa božićnim kolačićima. Njen sin Lukas Urban bio je prva žrtva terorističkog napada na božićni vašar u Berlinu u decembru prošle godine. Taj Poljak bio je običan vozač kamiona koga je atentator Anis Amri ubio kako bi se dokopao njegovog šlepera. Zatim je ubio 12 ljudi, a više od 70 ranio. Taj monstruozan čin svakoga dana zaokuplja Janinu Urban i njenog muža Henrika.

Oni žive u prizemlju porodične kuće, a njihov unuk i snaja Suzana Urban su na prvom spratu. Suzanin suprug Lukas se tog kobnog 19. decembra 2016. vraćao s puta. I taman se spremao da prenoći u svom kamionu na parkingu ispred jednog berlinskog magacina gde je narednog jutra trebalo da istovari nekoliko tona čelika.

Lukasov uramljeni portret stoji na komodi u dnevnoj sobi. Za stolom su njegova majka i otac. Majka sa tamnim podočnjacima. Puna tuge i ogorčenosti. Nudi nam kafu.

- pročitajte još: Ono što dugujemo žrtvama

Spomenik žrtvama

Dugo su razmišljali da li da razgovaraju s nama. Pristali su, žele da budu dobri domaćini. „Već dugo ništa više ne razumem“, kaže otac Henrik. Deset godina ranije, umro je brat poginulog Lukasa. Sada braća leže jedan pored drugog na groblju u susednom mestu Banie. Majka Janina ne može da sakrije ono što misli o nemačkoj vladi, a pre svega o kancelarki Angeli Merkel. „Očekivali su od nje neki lični čin, recimo pismo u kojem nam izražava saučešće“. Ove nedelje uoči Božića otkriven je spomenik žrtvama terorističkog napada na stepenicama ispred memorijalne crkve Kajser Vilhelm na berlinskom trgu Brajdšajd gde se dogodio napad.

Iz dnevne sobe Urbanovih pruža se pogled na glavnu ulicu poljskog gradića Roznova. Do granice sa Nemačkom stiže se za 15 minuta duž reke Odre. To je područje južno od Štetina, u čijoj blizini je autoput u pravcu Berlina i Hamburga. Do 1945. Taj kraj je bio u sastavu Nemačkog rajha. „Berlin je za Lukasa bio poput Štetina“, kaže otac. Njegov sin je deset godina sedeo za volanom šlepera i uvek je rado vozio za Nemačku. Berlin i Brandenburg im se sviđaju. „Tamo ima mnogo finih ljudi“, kaže Henrik Urban. Ali vlada, institucije, nemačke službe… Prema njihovom mišljenju „oni nemaju poštovanja“.

Ein Jahr nach dem Terror-Anschlag am Breitscheidplatz in Berlin
Henrik i Janina na grobu dva sinaFoto: DW/M. Majerski

Godina tuge

Lukasa Urbana ubio je islamistički terorista, čovek koga je nemačka policija pratila, ali ne i u onih par nedelja uoči napada. „U ime firme u Berlinu koja je vlasnik magacina i koja je Lukasa ostavila da čeka u noći – niko se nije javio, niti izvinio“, kaže otac. Da je njegov sin mogao da parkira kamion u dvorištu kompanije Tisen-Krup sada bi bio živ. „Firma je pre toga pustila u dvorište dva nemačka vozača kamiona“, kaže Henrik.

Psiholozi kažu da se negativna razmišljanja učvršćuju ako niko nije u stanju da udovolji opravdanim očekivanjima. Janina Urban je pobožna katolkinja. „Naš sveštenik mi je mnogo pomogao“, kaže. A svećenik Tadeuš Gijedris kaže: „Mnogo je tragedija u ovoj porodici, a Lukasova majka je onda još izgubila sina u Berlinu. To je bio drugi strašan udarac. Bio sam tu kada je dobila slom živaca. Zato je važno da su oni među ljudima.“

Posao vozača bio predodređen

Fotografije nam komodi: Lukas Urban kao beba, kao dečak, osmehuje se, kao tinejdžer sa dugom talasastom kosom… Tri godine pre njegovog rođenja, majka se iz jednog malog mesta na poljsko-beloruskoj granici preselila na drugu stranu, u poljski Raznov. Zaposlila se u jednom transportnom kombinatu. Čini se kao da je njen sin bio predodređen da se bavi prevozom.

Nemačka kancelarka – ćerka evangelističkog sveštenika – živela je u kući u Brandenburgu, ne mnogo daleko od Urbanovih. Na sahrani Janinog i Henrikovog sina bio je predsednik Poljske.

Urbanovi su još uvek šokirani činjenicom da je nakon napada njen sin u medijima predstavljen kao mogući atentator. A onda Janina izgovara rečenicu o kojoj je mesecima razmišljala nakon što je saznala za susret sa kancelarkom Merkel i porodicama drugih žrtava u nedelji pred Božić. „Želim da kažem gospođi Merkel da je krv moga sina na njenim rukama“. Teške reči. One pokazuju koliko je razočarenje poljske majke čiji je sin ubijen u napadu u Berlinu.

Porodice žrtava su početkom decembra napisale otvoreno pismo Angeli Merkel i požalile se da ih ona nije pravovremeno posetila. Žale se i zbog toga što su službe zadužene za borbu protiv terorizma zakazale.

Ein Jahr nach dem Terror-Anschlag am Breitscheidplatz in Berlin
Sećanje na Lukasa Urbana, običnog poljskog vozača kamionaFoto: DW/M. Majerski

Opunomoćenik za žrtve Kurt Bek

Nemačka vlada je 2017. imenovala Kurta Beka (SPD), premijera pokrajine Rajnland Palatinat, za opunomoćenika za brigu oko žrtvama. „Tadašnji predsednik Joahim Gauk sreo se sa žrtvama. Ali ne i kancelarka Merkel. To su porodice žrtava doživele kao veliki propust“.

Janina Urban po lepom se seća nemačkog predsednika i njihovog susreta na mestu zločina dva meseca nakon napada. Gauk, bivši sveštenik iz Meklenburga, pitao ih je za 38. rođendan njihovog sina Lukasa. Bivši nemački predsednik bio je pripremljen za susret i to je na njih ostavilo dobar utisak.

Nećak je bio besan

Janina Urban je o ubistvu svoga sina saznala preko svog nećaka koji je njenom sinu bio šef. Špediter Arijel Zuravski još uvek se nada da će dobiti odštetu iz Nemačke. I on tuguje za Lukasom, njegovim, kaže, najboljim vozačem. Puno je i glasina o tome da je možda nemačka policija ubila njegovog rođaka. Državno tužilaštvo iz Štetina zatražilo je da se sprovede istraga.

Arijel Zuravski je besan. Dobio je 10.000 evra kao odštetu, kao i drugi članovi porodica. Novac mu je stigao iz posebnog fonda nemačkog Ministarstva spoljnih poslova. Ali šteta je deset puta veća, a o gubitku ljudskog života i da se ne govori. A onda opet teške reči: „Znate, to je tipično za odnos Nemačke prema Poljacima. Ako si Poljak, ona ne treba da dobiješ ništa…“

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android