1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Franko u frižideru

23. avgust 2013.

Da Španija još nije pronašla pravi način suočavanja sa prošlošću i periodom Frankove diktature, pokazuje i najnoviji primer. Ovoga puta povod za žestoke diskusije je silikonska skulptura „Uvek Franko“.

https://p.dw.com/p/19V0T
Foto: picture-alliance/dpa

U početku je sve bilo u najboljem redu. Tri kopije svoje skulpture „Uvek Franko“, Eugenio Merino prodao je odmah i to po ceni od 30.000 evra po komadu. Reč je o skulpturi od silikona, koja bivšeg oficira i diktatora Franka prikazuje u prirodnoj veličini, zatvorenoj u staklenom frižideru – sličnom onom u kakvom se obično prodaje Koca-kola ili druga osvežavajuća pića. „Stavio sam ga u frižider jer mislim da je on u stvari još vrlo svež. On je u našem društvu još uvek vrlo prisutan“, rekao je 37-godišnji umetnik.

Od Frankove smrti prošlo je u međuvremenu gotovo 40 godina, ali rad poput ovog u Španiji još budi žestoke reakcije i burna osećanja. Merino je, s jedne strane, dobio mnogo pozivnih kritika i pohvala za hrabrost, ali s druge, od konzervativno-desničarskog dela društva, isto toliko osuda i uvreda. Sukob koji je nastao kao i nove burne javne diskusije, samo zapravo pokazuju da Španija još nije pronašla pravi način suočavanja s prošlošću vezanom za period diktature Franka – od kraja građanskog rata 1939. godine, pa sve do njegove smrti, 1975.

Umetnik Merino pored svog rada
Umetnik Merino pored svog radaFoto: picture-alliance/dpa

„Umetnici koji falsifikuju istoriju...“

„Uvek Franko“ po prvi put je javnosti predstavljena 2012. godine na umetničkom sajmu ARCO. Neposredno nakon toga, Nacionalna fondacija „Francisko Franko“, podnela je tužbu protiv umetnika i zatražila odštetu u iznosu od 18.000 evra zbog „klevetanja bivšeg šefa države“. U julu ove godine, tužba je ipak odbijena uz objašnjenje da je reč „o umetničkim slobodama“. Međutim, Fondacija podnela je žalbu na presudu. „Ti levičari koji se nazivaju umetnicima i piscima, pate od ozbiljnih problema“, izjavio je Žaim Alonso, potpredsednik Fondacije u razgovoru za Dojče vele i dodao da oni „falsifikuju istoriju“. „Oni veruju da mogu da nas uvere u to da je 40 godina pod Frankom bilo ništa drugo nego jedno loše vreme, puno progona“, rekao je Alonso. Nacionalna fondacija „Francisko Franko“ deluje s ciljem, kako je naveo Alonso, „odbrane dostojanstva rada i ideologije“. Prema njegovom mišljenju, Frankov režim nije bio ni fašistički, a ni represivan.

Međutim, istoričari su drugačijeg mišljenja. Neki od njih, a među njima i Frankov biograf, Paul Preston, procenjuju da su vojne snage bivšeg diktatora tokom građanskog rata ubile najmanje 150.000 civila. Snage republikanaca su u poređenju s tim bile relativno „bezazlene“. Od njih je stradalo oko 50.000 civila.

Duboki razdor u španskom društvu

Diktator Francisko Franko
Diktator Francisko FrankoFoto: AP

Obe sukobljene strane u sporu oko silikonske skulpture su, svaka na svoj način, duboko ogorčene zbog načina na koji se Španija ophodi prema prošlosti i sećanju na Franka. Alonso i njegovi istomišljenici smatraju da se on nepravedno predstavlja kao čudovište. Nasuprot njima, Merino smatra da Španija još nije pronašla pravi način da se odnosi prema Frankovoj baštini i u tom smislu još nije „ni pronašla svoj mir“.

„Španija ima jedan veliki problem. Stvar je u tome da su u drugim zemljama diktatori ili izvršili samoubistvo ili su linčovani. Ali ovde ne. Franko je mirno preminuo u svom krevetu i nikada mu nije bilo suđeno. Samo ne može jednostavno da se kaže: 'To se nikada nije ni dogodilo', s obzirom na to da se itekako mnogo toga desilo“, kaže Merino.

On podseća na još jedan primer: 2010. je jedan poznati sudija, Baltazar Garson, započeo sa istragom zločina u vreme Frankove diktature. Sudija je na kraju osuđen i suspendovan, jer je, navodno, „zloupotrebio položaj i ovlašćenja“.

Mora se, konačno, uraditi više

Sudija Baltazar Garson
Sudija Baltazar GarsonFoto: picture-alliance/dpa

Špansko suočavanje s prošlošću je zaista, od promene koja se dogodila 70-ih godina, vrlo teška tema. Socijalistički premijer Hoze Luis Zapatero, čiji je deda (republikanac) poginuo u borbi protiv Franka, pokušao je po prvi put 2007. godine da tu temu reši sa pravne strane, uvođenjem određenih zakona. On je doneo zakon o „moralnom obeštećenju“, kojim se žrtvama režima pruža prilika da dobiju odštetu. Prema tom zakonu je sa javnih mesta u Španiji trebalo da nestanu simboli i skulpture bivšeg diktatora i da isto tako budu promenjena imena ulica i trgova koji su do tada nosili njegovo ime.

Prema mišljenju predstavnika desničarskih političkih struja, taj zakon je „nepotrebno unio nemir“ i prošlost prikazao u „negativnom svetlu“. No, prema mišljenju levičara, taj zakon je još uvek suviše blag. Čak i jedan od Zapaterovih savetnika po tom pitanju, istoričar Hoze Alvarez Junko, smatra da su ti pokušaji ipak bili „suviše oprezni“. „Mora da se uradi mnogo više – pogotovo kada je reč o ekshumaciji onih koji nikada nisu bili sahranjeni kako treba. Njihova tela su još uvek u masovnim grobnicama pored puteva“, rekao je Junko za Dojče vele.

Imena ulica i trgova još nose Frankovo ime

Članovi porodica nestalih tokom Frankove diktature
Članovi porodica nestalih tokom Frankove diktatureFoto: picture-alliance/dpa

Uprkos zakonu koji to zapravo zabranjuje, u Španiji još uvek mnoge ulice i trgovi nose imena ili bivšeg diktatora Franka ili njegovih oficira. Najpoznatiji primer je jedan veliki spomenik, nedaleko od Madrida kao i Dolina palih (Valle de los caidos), gde počiva sam Franko. Oko ta dva spomenika već godinama se u Španiji lome koplja i vode diskusije.

„Vlada se zapravo nalazi pred teškim zadatkom u kojem mora da pronađe ravnotežu – između priznanja žrtava s jedne strane, i opasnosti od stvaranja kontroverze s desničarima, s druge strane“, objašnjava Junko. On je ipak uveren da će se te napetosti tokom sledećih godina ipak smanjiti. Preživelih svedoka građanskog rata biće sve manje, a za mlade Špance Franko je ionako od malo važnosti.

Što se umetnika Eugenija Merina tiče, on i dalje namerava da „kopa“ po tamnoj prošlosti svoje zemlje i to bez obzira na to hoće li pri tom ponovno da uzburka duhove ili ne. „Ja i dalje mogu da kažem šta mislim. I o tome se radi. Mogu da izrazim svoje mišljenje i ono u šta sam uveren, bez obzira na svaku vrstu pritiska.“

Autori: Gaj Hedžko / Željka Telišman
Odgovorni urednik: Ivan Đerković