1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Eto – to sam hteo da kažem

1. jul 2010.

Ne mogu da se otmem utisku da je Radoslavu Raletu Milenkoviću, kada je umetnost u pitanju, sve lako i jednostavno. I ne samo to, imam utisak da je njemu sve bilo jasno od trenutka kada je kročio na scenu…

https://p.dw.com/p/O6uq
Foto: Radoslav Milenkovic

Kad se setim sebe sa 20 godina ili nekog početka bavljenja ovim poslom imam utisak da je tada sve bilo prirodno i jednostavno. Bilo je jednostavno da živiš ono što jesi, s tim što si morao da platiš cenu te slobode ili takvog pristupa da tako živiš tj. odlučuješ.

Kako vreme prolazi shvatam da mislim isto što sam mislio sa 23 godine. Imam isti odnos prema sebi i poslu. To je to temeljno vaspitanje da moraš da radiš. Imam isto uživanje i zanos u radu. Jedino što se razlikuje je činjenica da, što više vreme protiče, meni treba sve više napora da savladam okolnosti.

Borhesova fikcija

Mene je prevashodno vaspitao moj profesor Branko Pleša. Dao mi je vaspitanje koje se odnosi na suštinu bavljenja ovim poslom. Zašto bi inače proveo ceo život baveći se jednom profesijom? Pri tom se podrazumeva da je vrhunski cilj da stigneš do te tačke zanosa. To je redak i jedinstven posao i to ne može namerno da se radi, to je pitanje genetike. Zavisi kako prođeš kroz život, treba puno sreće, ja sam sve morao dva puta da pokušavam.

Sad se igram nekih analogija, to je baš Borhesova priča i fikcija. Imao sam ljubavi na 400 km i nikad ih nisam našao na 100 kilometara, ili ne daj Bože, u gradu. Uvek je to bilo na 400 do Zagreba ili sada do Budimpešte. Uvek sam sve radio iz drugog puta. Sve što sam pokušavao da pravim sve je moralo još jedanput. U stvari, ne iz drugog puta, nego dva puta. Sad se preslišavam šta me još čeka da uradim još jednom, sad su stigle godine i ja razmišljam: još ću i ovo…

Igraću ja

Radoslav Milnekovic Proben Nationaltheater Miskolc Flash-Galerie
Foto: Radoslav Milnekovic

Dobra je igrica sa samim sobom. Uostalom, ako imaš samo plan za grob, onda je gotovo. Ali moraš da nađeš neku nadu, a da ona nije propagandna. Pa tako i ja mislim šta me još čeka da još jedanput uradim. Tako valjda produžavamo i život. Kažu da ni kuću nikad ne valja završiti skroz, nego uvek moraš da ostaviš još nešto.

Nisam se umorio. Ja očajnički želim da glumim. Neću da kukam, i situacija je bila takva da sam radio nešto drugo. Režirao sam puno, ali obožavam da igram. Sada je neka situacija da me mlade filmadžije, zovu pa ja tu nešto odradim. Sad sam nekoliko serija uradio, koje su bili dobri i ozbiljniji zadaci. Što se tiče pozorišta tu nema neke velike žalosti da se bez mene desilo nešto što meni pripada, a znam i da ljudi prave podelu sa onima na koje misle i koje prepoznaju. Igraću ja, imam još taj jedan krug da odigram, ali kad će to biti, ne znam (smeh).

U nastavku:

Pozorište „Kult“

Pozorište „Kult“

Radoslav Milnekovic
Foto: Radoslav Milnekovic

Razgovaramo u pozorištu „Kult“, čiji si ti umetnički savetnik. Ovaj prostor je obnovljen i izgleda zaista sjajno, a i neke vaše predstave su veoma popularne u Beogradu.

„Kult“ je bivši Dom kulture „Vuk Karadžić“. To je opštinska ustanova kulture. Nismo ni u kakvom budžetu za pravljenje produkcije. Ovo funkcioniše multi namenski – velika scena od 400 mesta, mala scena od 200 mesta, i sad smo napravili multimedijalnu salu. Idućeg leta ćemo otvoriti letnju scenu na čitavom krovu. To su neki prostori gde bih ja voleo da se dešava dominantno pozorište.

Mene su pozvali da od mesta koje je odjednom postalo fantastično lepo, sa puno tehničkih i svakojakih uslova, pokušamo da napravimo identitet te kuće. Ne samo kao prostor koji se dobro iznajmljuje, nego da bude nešto što bi imalo pozorišni identitet. Ja mislim da je velika stvar da, kad nešto nema napraviš, da nešto ima. Ovde ima dvadesetak zaposlenih. Nemamo određenu količinu novca, niti određen broj premijera.

Moja ambicija je, a to sam i rekao kad sam stigao, da ovde budem dve godine, jer mislim da je to minimum da bi napravio identitet jedne kuće. I želim da iza sebe ostavim 100.000 posetilaca godišnje. Ako se to ostvari, to bi bila velika stvar za ovaj grad, za ovaj narod.

Nemam nikakvu umišljenu misiju, nego potrebu da se oslonimo na Vuka, početak pismenosti, uspostavljanje standarda jezika, i da napravimo identitet ove kuće koji bi bio drugačiji od onog kojeg imaju institucije. To znači da se radi po projektima, da se sudbina deli na blagajni, da se ulaže rad, a onda se akcionarski podeli prihod. Za sad to funkcioniše.

Priča koju znamo svi

Radoslav Milnekovic Proben Nationaltheater Budapest Flash-Galerie
Foto: Radoslav Milnekovic

Planiramo 20 novih naslova u sezoni. Naravno, nisu to sve nove predstave. Sa Željkom Santračem i glumcima iz Malmea planiramo veliki projekat, u koprodukciji sa somborskim pozorištem. Sada tražimo partnera da to razvijemo i u regionu, budući da se radi o komadu kako je Andrić sreo Strinberga. Iduće godine biće 50 godina od ndrićeve Nobelove nagrade, i pošto je on prevodio Strinberga i pošto je divno pronađena neka podzemna veza između ta dva pisca i tema uopšte. Komad se po Strinbergovom romanu zove „Negovano voće“. A tema komada čovek koji ima sve i jednog dana izgubi sve. Tu priču prepoznajemo svi jer imali smo sve.

Ja sam stvarno živeo u nekoj zemlji koja je bila sve, a onda smo se jednog jutra probudili i videli da nemamo ništa. Mislim da je dobro da napravimo taj projekat, ne zbog jugonostalgije, nego zbog užasnog i krvavog buđenja. Da vidimo kako to izgleda kad se napravi suočavanje sa svetom koji nas ostavlja bez svega. Inače, mislim da je to veoma važno. Ova scena će nositi ime Aleksandra Popovića. Mi želimo da napravimo Acinu pozorišnu kuću.“

U nastavku:

Bela tehnika Ante Markovića

Bela tehnika Ante Markovića

Radoslav Milnekovic auf seinem Grundstück zu Hause in Strindberg
Foto: Radoslav Milnekovic

Imali smo program Ante Markovića i svi smo kupovali televizore na čekove i frižidere. Eto ja, izuzev frižidera, još uvek imam sve to u kući. Moja bela tehnika je sva Antina, što znači da je dobra, da traje… Ili sam ja u situaciji da mora da traje (smeh)…

Ja sam devedesete, posle jedne predstave, u bifeu Jugoslovenskog dramskog pozorišta sreo pokojnog Marina Carića i Joška Juvančića koji su tada bili direktori dramskog programa Dubrovačkih letnjih igara i pozvali me da igram u Hamletu. U to vreme je već smrdelo, već se sve ljuljalo, ali ja sam se tada još uvek rugao kao i većina ljudi koje poznajem, užasavali smo se…

E, i oni su mene pozvali da igram kralja u Hamletu. Režirao je Laslo Babarci, direktor Kapošvarskog pozorišta koga smo mi znali sa Bitefa i po onoj veličanstvenoj predstavi „Mara Sad“, koja je pobedila na Bitefu. Oni su se setili mene, budući da im je trebao neki mali, brz i intenzivan, i tako sam prekinuo seriju uniformisanih islednika i policajaca.

Radoslav Milnekovic Dreharbeiten zum Film Das Phantom von Belgrad
Foto: Radoslav Milnekovic

Tu ulogu je trebao da igra pokojni Nenad Stojanovski, međutim, u toj tmuši i ludilu su ga eliminisali jer, navodno, nije znao dovoljno hrvatski, mada je pre toga igrao na Splitskom ljetu i Dubrovačkim letnjim igrama i tada je znao hrvatski. Ali, očigledno da je novo vreme uspostavilo neke nove standarde.

Hamletovi fudbaleri

Onda je bilo u planu da ne igram ni ja, ali je Babarci, koji ništa nije znao o našim problemima, ali je veoma pametan čovek, rekao: „Stop. Makedonac možda ne zna hrvatski, ali čovek koji živi i radi u Zagrebu, sigurno zna“.

Dramaturg u projektu je bio Laslo Vegel, i ja pretpostavljam da je on pomogao da Babarci sve to zaustavi. Mada je te devedesete već počelo ludilo, to je ipak bilo moje najlepše leto. Igrali smo utakmicu mi iz ekipe Hamleta protiv ekipe koja je radila neki crkveni mirakul „Kako bratija prodaše Jozefa“ – režirao je Jupa Juvančić.

Igrali smo u dresovima na velikom stadionu Juga. Sudio je Đura Utješanović. Mene je izbacivao zato što sam Srbin. Mi smo se rugali ludilu nacionalizma koje je polako sve obuzimao.

U nastavku:

Red u pošti u Segedinu

Pogrešna dijagnoza

Radoslav Milnekovic Proben Nationaltheater Budapest
Foto: Radoslav Milnekovic

Kad su pali prvi balvani u Kninu, ja to nisam znao. Na plaži Excelsiora radio se nije slušao.

Imao sam običaj da pre probe svratim u Pres centar kod mojih prijatelja Davora Mojaša i Vedrana Benića. Jedno veče pre odlaska na Lovrijenac svratim, kad oni kažu: ’Uđi, uđi, mada smo u ratu’. Ja nisam razumeo šalu i mislio sam koju li sam analogiju sad propustio. A u to vreme je Irak ušao u Kuvajt i ja sam mislio zašto li su to rekli, pa nemam brkove kao onaj Sadam… Tek kad su mi dali one čaršave sa vestima, u to vreme su još bili teleksi, tek onda sam shvatio.

Ja sam rekao: „Dobro, ove igre vam je otvorio Tuđman, druge će otvoriti Sloba, ništa ne brinite“. Kao malouman sam se glupo šalio sve misleći da nikome nije do rata. Na Lovrijencu sam zatekao ekipu koja je ćutala, pa sam opet probao da budem duhovit, ali sam primetio da ne ide. Rekao sam da ćemo da zamenimo sve Srbe, osim mena naravno – budala. A ljudi su bili ozbiljni, ali ja to tek sad razumem…

Radoslav Milnekovic
Foto: Radoslav Milnekovic

I nekako smo završili predstavu, a ja sam posle toga iz inata provezao svoj Reno 4 sa zagrebačkom registracijom kroz Kninsku krajinu. Namerno. Moja bivša žena je bila sleđena, a ja sam rekao da nema problema, da ćemo kad naiđemo na njene pričati kajkavski, kad dođu moji pričaćemo šumadijski. Zezao sam se i provezao automobil, ali u toku te vožnje sam shvatio da to ne može dalje, da niko neće skloniti policijska kola na ulazu u sela, sa ovim policajcima, sa onim policajcima, sa dugim cevima na haubama… To se ne sklanja tako lako.

Red u pošti u Segedinu

I onda sam još čitave 90-91. bivao u Zagrebu i pričao sa nekim mudrim ljudima i polako shvatao da je njihova uplašenost tačnija dijagnoza nego moja neprihvatanje, moja drskost da se rugam, da ismevam, da smatram za budale one koji će toliko zatrovati taj bunar. Užasno mnogo je otrova sipano.

Ostao sam u kontaktu sa Babarcijem, 91-92. nisu radili telefoni i ja sam odlazio u Segedin ili Pečuj da telefoniram prijateljima u Zagreb. U Pečuju je postojala poslastičarnica u kojoj je za dvadesetak stolova sedelo desetak raznih kombinacija prijatelja i porodica. Svi su pričali srpski i hrvatski i očajnički pokušavali da ih onaj sto do njih ne čuje. Strašno. Onda, onaj red u pošti u Segedinu, to je jedna od strašnijih stvari. Ima kod Vedrane Rudan u romanu „Uho, grlo, nož“, scena koja priča o tom urlanju u telefon.

U nastavku:

Ne treba nam to

Ne treba nam to

Radoslav Milnekovic
Foto: Radoslav Milnekovic

Ja sam iz Mađarske zvao i Babarcija da vidim kako je. On mi je već ranije rekao da hoće da zna gde sam i kako sam, i poručivao mi je da dođem kod njega da će me smestiti. Onda sam 95. postao direktor Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu.

Zbog one užasne klaustrofobije sam hteo da negde izađemo, ili bar da nam neko dođe. Otišao sam u Kapošvar kod Babarcija i napravili smo dogovor o razmeni predstava. On je video „Maratonce“ Jagoša Markovića i moju „Murlin Munro“ i rekao: Menjamo se!

Oni su došli kod nas sa predstavom „Poseta stare dame’“ Tamaša Ašera, koji je i tada, a i danas bitan evropski reditelj. Organizovali smo gostovanje u Beogradu, što nije bilo nimalo lako. Mada smo nudili „džaba“ predstavu renomiranog reditelja i pozorišta, dobijali smo odgovor: Ne treba nam to! Odbilo nas je JDP, ali nas je primio Nebojša Bradić u Ateljeu 212. I odjednom – pola sale! A velika predstava je bila u pitanju.

Ja sam se tada pitao kuda ide mađarsko pozorište, koje je u vreme socijalizma, iza zida, imalo subverzivnu ulogu i naboj. Šta će oni da rade u trenutku kad su već ušle milijarde investicija, kad se promenio sistem, došla demokratija? A onda sam shvatio, i to mi je i sada najvažnije u pozorištu, shvatio sam da Ašer radeći „Diremata“ ispituje moralnu cenu koju jedno društvo mora da plati da bi dobilo ti vrstu materijalne ili bilo kakve šargarepe. Koliko batina moraš da primiš i na koje moralno srozavanje moraš da pristaneš da bi dobio tu šargarepu.

Tada sam shvatio da je najvažnije da predstava bude savremena i angažovana. Uopšte ne treba da bude aktuelna po svaku cenu i uopšte ne treba da bude politička priča, nego društvena analiza ili neki rendgen. Svet je dovoljno gadan i sa demokratijom i bez nje, a ljudi su jednako ljudi i kod Šekspira i kod Eshila. Pozorište je u svom biću mnogo aktivnije i mnogo važnije, kad se bavi društvenim nego političkim temama. I mnogo je bolje kad nije propagandno nego angažovano. Na toj nijansi, na toj distinkciji se uspostavlja razlika između velikog, značajnog pozorišta i upotrebe pozorišta u određene svrhe.

Nisi ti gledao Hamleta, nego nekog Hamleta

Radoslav Milnekovic Proben Nationaltheater Miskolc Flash-Galerie
Foto: Radoslav Milnekovic

I onda je Babarci video moju „Murlin Murlo“ i pozvao me da dođem to da uradim kod njega u pozorištu. Ja sam rekao da sam taj tekst upravo radio i da nemam ništa novo da ponudim, a on mije odgovorio da neće novo, nego da hoće upravo to što sam uradio. Kod nas iz nekog razloga postoji ta vrsta pravila da kad nešto režiraš, ne možeš to da ponavljaš. Babarci mi je objasnio kako on na to gleda, i moram da priznam da ja isto mislim. On je rekao: ’Pa kako ne razumeš, dirigent diriguje Mocarta, pa ode u Berlin i diriguje Mocarta, i u čemu je problem da u Beču diriguje Mocarta. Ti radiš jedno delo, ti ga interpretiraš, a oni sa kojima sviraš daju drugačiji ton. Pa nisi ti gledao Hamleta nego nekog Hamleta. Kad neko pita hoćemo li da idemo da gledamo „Mletačkog trgovca“ ne možeš da kažeš da si to gledao.

I tako sam ja napravio sam „Murlin Murlo“ i, nakon premijere na sceni, kada svi još znojavi i vrući sa šampanjcem daju jedni drugima poklone, Babarci me pitao šta ću sledeće da radim. Tako sam sedam godina radio u Kapošvaru, a onda sam osam sezona bio u Egeru, oba mandata upravnika Čizmadije. Sad sam u Miškolcu već četiri sezone, a čekaju me još tri. U međuvremenu sam u Nacionalnom pozorištu u Pešti radio jedan divan irski komad „Kod mačije močvare“ Marine Kar, i radio sam u Novom pozorištu u Pešti Vitrakova, „Viktora ili deca na vlasti“. Babarci je u Kapošvaru napravio glumačku akademiju i tamo kad imam vremena držim radionice masterklasove.

U nastavku:

Hvala, ne pijem

Zemlja bez posledica

Der Schauspieler Radoslav Milenkovic
Foto: Radoslav Milenkovic

Nije problem 1200 glumaca u Srbiji. Problem je u sistemu u kome ti kao radnik, konobar, glumac ili reditelj, imaš istu odgovornost i u kome nedostaje samo jedna stvar kad je pozorište, a i društvo u pitanju. Nedostaju posledice.

Ovo je zemlja bez posledica. Što je najstrašnije, posledica nema, ne samo za loše napravljen posao, nego nema posledica za dobro obavljen posao! I to je anti motivacija. To nas stalno vuče nazad.

Mi ne možemo da shvatimo zašto ne možemo barem da ostanemo na istom. Pa ne možeš da dođeš da nule i tu da ostaneš, jer kad si negativan, ideš u beskrajni minus. S obzirom na činjenicu da smo društvo bez posledica, sa neverovatno darovitim ljudima, zapravo je neobjašnjivo kako se ovde uopšte dešava pozorište.

Zašto je to za nas dobro?

Meni se najviše od svega sviđa slogan Ivana Tasovca, direktora beogradske filharmonije: Uprkos svemu i u inat svima. Valjda još jedini to funkcioniše. Nažalost. Tamo to ne mora tako, tamo je u tom smislu sve uređeno. Drugačije i ne može da funkcioniše. Samo kod nas funkcioniše drugačije, mada ne mora ni da znači da funkcioniše, možda mi samo mislimo da je tako.

Radoslav Milnekovic auf seinem Grundstück zu Hause in Strindberg
Foto: Radoslav Milnekovic

Jedini problem mi predstavlja činjenica da nemam odgovor na pitanje koje su mi postavili u Mađarskoj, Švedskoj… Pitali su me, zašto je dobro da je kod nas stanje takvo kakvo jeste? Na moje kukanje kako je sve neizvesno i haotično, kampanjski i slučajno, oni postavljaju vrlo protestantsko i pragmatično pitanje: zašto je to dobro. Zašto je dobro da je WC prljav, da nema trotoara, zašto je dobro da nema plana? Ja nemam odgovor na to pitanje, pa se postidim pa… pa ništa… Promenim temu.“

Hvala, ne pijem!

Budući da se u politici nije desila suštinska promena, onda nažalost, ne može da se desi ni u pozorištu, ni u kulturi. Naprotiv. I desila se jedna loša stvar, protivprirodna ljubav i blud između ljudi iz politike i kulture. To me užasava i toga se stidim.

Ja sam čovek koji je 1976. upisao glumu i otad se bavim ovim poslom. I sećam se vrlo dobro tog pritajenog stida ljudi koji su vodili pozorište i koji su morali da idu na saslušavanje u komitetima, i koji su usput pokušavali da za neke značajne ljude obezbede stanove, plate, bolnice i prećutno gutali, ne bi li nekako zaštitili pozorište.

A mi smo došli u situaciju da ljudi s ponosom i klikčući skaču na bine. I to me užasava, toga se stidim i to želim da kažem. To je odvratno. Umetnicima to ne treba. Mada im očito treba to vlastohleplje, pohlepa za uticajem, a shvatili su da to neće postići umetničkim autoritetom nego bliskošću sa partijom ili učešćem u partiji. To je ružno.

Mi smo sedamdesetih bili užasnuti kad bi se neki upravnik pozorišta ponosio i na sva zvona reklamirao svoje članstvo u CK. Tako da ja stalno priželjkujem da ova disidentska ekipa nešto napravi, pokrene, ali se sa duge strane užasno plašim jer su oni isto to, samo druge ideološke partije ili predznaka.

Jedva čekam da prođe, a proći će

Radoslav Milnekovic Proben Nationaltheater Budapest Flash-Galerie
Foto: Radoslav Milnekovic

Sve to pravi užasnu zbrku i ostavlja mogućnost da repertoar i identitet pozorišta u Beogradu nemaju nikakvo samopoštovanje i dostojanstvo odnosu na profesiju, u odnosu na temeljnu subverzivnost. Subverzija je razlog za postojanje umetnosti.

E, toga se stidim, to mi se gadi i to je protivprirodno. To ne postoji u istoriji. Postoji udvorička umetnost. Pa Molijer je igrao za kralja, patio što ga ovaj ignoriše, ali je napisao komade koji su vrlo bitni i aktivni u odnosu na kralja, a ovo sad je… Strašno.

Jedva čekam da prođe ova faza, a proći će jer pozorište mora negde da ode, da se skloni sa tog koktela. Kad će više neko da kaže: Ne, hvala ne pijem, ili ne pijem sa vama, ili čekaju me kući ili čekaju me drugi prijatelji koji nisu radikali ili demokrate ili Čeda i Meda, nego su neki ljudi s kojima ja delim nešto drugo. Eto, to sam hteo da ti kažem!

Autorka: Željka Bašić-Savić

Odgovorni urednik: Ivan Đerković