1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Da li će Erdogan ponovo da poludi?

11. maj 2017.

Turskim oficirima kojima preti hapšenje ukoliko se vrate u svoju zemlju, Nemačka nesebično dodeljuje azil. To je ispravno, bez obzira na to što bi taj potez mogao da pogorša nemačko-turske odnose, smatra Feliks Štajner.

https://p.dw.com/p/2cjpC
Brüssel Nato-Hauptquartier
Foto: picture-alliance/dpa/J. Warnand

U NATO vole da Alijansu nazovu „zajednicom vrednosti“. S tog aspekta, činjenica da jedna zemlja-članica mora da dâ politički azil vojnicima druge, deluje kao loš vic.

Kakva je to „zajednica vrednosti“?

Upravo to se dešava, i to je u međuvremenu potvrdilo i Ministarstvo unutrašnjih poslova Nemačke. Samoproglašavnje NATO za „zajednicu vrednosti“ pokazalo se onim što zapravo i jeste: šuplja priča. NATO je savez čiji su članovi izabrani po vojnom i geostrateškom parametru korisnosti. Zašto taj savez nije imao problema s jednopartijskim sistemom Salazara u Portugaliji, s vojnom huntom u Grčkoj ili pučevima u Turskoj šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih? Zato ni vladavina Redžepa Tajipa Erdogana, bez obzira na to kako se bude razvijala, neće imati uticaja na članstvo Turske u NATO. Bez jugoistočnog krila se ne može. Ono je nezamenljivo. Bez obzira na „vrednosti“.

Steiner Felix Kommentarbild App
Feliks Štajner, DW

Nesporno je i ovo: davanje političkog azila prvoj grupi od ukupno 414 državljana Turske potpuno je opravdano. Reč je o ljudima koji su, služeći svojoj zemlji, bili na visokim funkcijama: diplomatama, sudijama, oficirima i članovima njihovih porodica. O onima koji su, kao i hiljade drugih, preko noći izbačeni s posla i udaljeni sa svojih funkcija. O onima kojima je ukinuta plata, zato što su navodno bliski Gulenovom pokretu i zato važe kao pomagači u pokušaju puča u julu prošle godine. Za to međutim nisu podneti uverljivi dokazi – kako opšti, tako ni pojedinačni, koji se odnose na svaku osobu ponaosob. Radi se o ljudima koji u slučaju povratka u domovinu, moraju da računaju s hapšenjem. Oni su školski primer političkog progona. Na takve se mislilo prilikom sastavljanja nemačkog Osnovnog zakona (ustava), kada su postavljane zakonske smernice za dodelu azila.

Međutim, ova odobrenja azila mogla bi u narednom periodu da prave probleme, i to ne zato što je Nemačka pretrpana potražiocima azila iz Turske. Ne, u vremenima kada mesečno 20.000 migranata stiže u Nemačku, grupa od 414 ljudi nije ni problem, niti neki ozbiljniji izazov. Čak i kada bi se u Nemačkoj jednim potezom odobrilo svih 7.000 zahteva za azil koji su pristigli nakon neuspelog pokušaja puča u Turskoj, ti ljudi bi i dalje bili neprimetni u moru drugih podnosilaca.

Otrov za nemačko-turske odnose

Mnogo je verovatnije da će priznavanje turskih vojnika kao političkih izbeglica još više da optereti ionako teško opterećene nemačko-turske odnose. Belgija, u kojoj je čitav niz turskih oficira iz sedišta NATO u Briselu podneo zahtev za azil, s razlogom okleva da im te zahteve odobri. To je razumljivo, nakon iskustva koje su Nemačka i Holandija imale tokom poslednjih nekoliko meseci sa Ankarom.

Sada bi trebalo videti da li su svekoliki turski stručnjaci biti u pravu kada su verbalne incidente i pretnje turske vlade tumačili kao način za mobilizaciju Turaka koji žive u inostranstvu da glasaju na referendumu glasaju za ustavne reforme. Erdogan je u međuvremenu na tom referendumu pobedio, i to bi njemu i njegovim ministrima moglo da dozvoli da budu opušteniji. Ali ako ipak dođe do novih napada iz Ankare, Nemačka će to morati da podnese. Postoje situacije u kojima se moraju poštovati sopstveni principi i kada se oni moraju stalno isticati. Inače, ništa ne vrede. Kancelarka Merkel, predugo je s đavolom tikve sadila.

Azil za oficire