1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

Da li će raditi na gradilištu ili na baušteli?

Aleksandra Ranković
17. decembar 2019.

Kada kroz godinu ili dve budu izašli iz učionice, polaznici Građevinske škole moći će da biraju: hoće li živeti u Srbiji ili će, poput gotovo pola miliona njihovih zemljaka u ovom veku, posao potražiti u inostranstvu?

https://p.dw.com/p/3UuHh
Foto: DW/A. RAnkovic

„Panirao sam da posle škole ostanem u Srbiji da se obučim, pa ako mi se bude svidelo ostaću. Ako ne, otići ću“, kaže Andrija Dučić koji uči za bageristu. Sličnog su stava i Dušan Gajić, budući keramičar iz Zavlake kraj Krupnja, kao i Saša Nedeljković iz Loznice, budući monter suve gradnje.

Čak 78 odsto mladih izmedju 18 i 29 godina razmišlja da napusti zemlju, pokazalo je istraživanje Instituta za razvoj i inovacije iz Beograda. Zidare, keramičare, tesare, bageriste, armirače, teško je pronaći. Oni su ili zauzeti, ili su „u Nemačkoj“. Lakoća kojom dolaze do solidno plaćenog posla, brojnu decu iz raznih krajeva Srbije dovela je do Gradjevinske škole na Zvezdari.

Dragana Radovanović
Dragana RadovanovićFoto: DW/A. RAnkovic

„Ove godine na naše veliko iznenađenje popunili smo treći stepen kompletno. Šta je uzrok, još ne znamo. Imali smo pre dve godine kompletnu generaciju montera suve gradnje koja je otišla u inostranstvo. Međutim, sad su sve veće potrebe privrede i ovde, i deca su zainteresovana da makar započnu radni vek u zemlji“, kaže direktorka Građevinske škole Dragana Radovanović.

Bolje plaćeni jer ih ima malo

Možda nisu briljantni matematičari, ali učenici Građevinske škole odlično znaju da izračunaju razliku izmedju zarada u Srbiji i u Nemačkoj.

„U Srbiji tržišna satnica za posao elektroinstalatera iznosi 700 do 800 dinara. Možda je u Nemačkoj par stotina dinara veća, ali ta razlika nije nešto što me vuče da odem“, kaže Nemanja Lazić koji želi da nastavi porodični posao u Borči. I Slobodan Grujić je očevim stopama krenuo u keramičare. „Dobar keramičar može ovde super da živi. Dnevnica je i do 50 evra“. Andrija Dučić kaže da bageristi u Srbiji trenutno dobro zaradjuju: „Pošto svi odlaze, sada bagerista ovde zarađuje 1.000 do 1.200 evra."

Dobitna računska kombinacija koja pojedinca motiviše da ode trbuhom za kruhom, za državu može biti pogubna. Recimo, ukupan trošak koji porodica i država snose za školovanje jednog srednjoškolca iznosi oko 21.000 evra. No šteta se, prema studiji Instituta za razvoj i inovacije, tu ne zaustavlja. Kada ode iz zemlje, mlad čovek niti proizvodi, niti troši, niti plaća porez. Sve u svemu smanjuje BDP za oko 20.000 evra godišnje.

„Ne vidim kraj trendu. Vidim samo da je odlazaka sve više i više, na žalost“, kaže Marija Trifković koordinator na Akademiji Oksford. Ta privatna obrazovna ustanova uglavnom se bavi stručnom obukom i nastavom jezika za ljude srednjih godina. Oni takođe masovno odlaze, a od njih država kao da je odustala.

Polaznici građevinske škole u Beogradu
Polaznici građevinske škole u BeograduFoto: DW/A. RAnkovic

Međutim, u pokušaju da zaustavi egzodus mladih, vlada je počela da sprovodi dualno obrazovanje koje podrazumeva veće učešće kompanija u nastavnim programima i planovima, posredstvom Privredne komore Srbije. Direktorka Građevinske škole Dragana Radovanović kaže da njena ustanova i bez tog posredništva, oduvek tako funkcioniše.

„Sva naša deca na trećem stepenu ulaze u građevinske kompanije u Beogradu. Kako se oni pokažu u tim kompanijama, tako im se nudi i posao. Naravno da je kompaniji u interesu da ima obrazovanog radnika koga su i oni jednim delom učili onome što zna“, kaže Dragana Radovanović.

Mehanizmi tržišta u kombinaciji sa državnim podsticajem ulivaju nadu da će makar građevinarstvo u nekoj formi možda preživeti ovaj talas iseljavanja.

Biljana Marinković
Biljana MarinkovićFoto: DW/A. RAnkovic

Frizeraka koja se sprema da vozi kamion

Za Biljanu Marinković iz Vrčina, međutim, nade više nema. Ona na akademiji Oksford intenzivno pohađa kurs nemačkog jezika kako bi se, sa ćerkom. pridružila mužu. On u Nemačkoj već godinu dana radi kao vozač šlepera. Biljana je po struci frizerka, ali su njeni planovi daleko od šišanja i feniranja.

„Znam da će zvučati bezveze, ali ja ću isto kao moj muž da vozim kamion. Već deset godina imam dozvolu za B kategoriju, a sada završavam za C kategoriju. Zarada je u Nemačkoj na kamionu solidna. I što ne bih pokušala.“

I dok se deo visoko kvalifikovane i već dobro plaćene srednje klase opredeljuje za odlazak, jer žele da ih država uvaži kao građane i ljudska bića, Biljanini razlozi, uz želju da se pridruži mužu, ipak su jednostavniji.

„Moji su razlozi materijalni. Muž je ovde radio u GSP-u, vozio je tramvaj. Nije bio zadovoljan zaradom, platom, životom. Otišao je tamo, video je da se mnogo bolje zarađuje, mnogo bolje živi. A i neka budućnost za naše dete je najbitnija“, kaže Biljana.

Marija Trifković
Marija TrifkovićFoto: DW/A. RAnkovic

Marija Trifković svakodnevno je u kontaktu sa ženama poput Biljane: „Meni je žao tako kad vidim žene da sa 50 godina uče nemački. Teško im ide. Dešava se da odustanu, pa se vrate jer im je cilj da odu zbog dece.“

Koji kursevi su najtrženiji?

Akademija Oksford licencirana je za čak 700 različitih kurseva, a sertifikati su važeći u zemljama Evropske unije. Pa iako od čitave situacije njena akademija itekako ima korist, Marija kaže da je sve više zabrinuta zbog broja ljudi koji dolaze po diplomu i odlaze iz zemlje sa idejom da se više ne vrate. Pored kursa nemačkog jezika, najtraženije su obuke za negovateljice, kuvare i varioce.

„Uglavnom su to ljudi koji već znaju šta će tamo raditi i bitna im je diploma. Ima mnogo ljudi srednjih godina koji bukvalno grabe za sebe, za svoju decu, i razmišljaju samo o njihovoj budućnosti. To su ljudi od 40 ili 50 godina koji su završili srednje škole, koji ovde rade za prosečnu platu, a imaju predispozicije da rade mnogo bolje poslove tamo“, kaže Marija.

Dok se intenzivno sprema za Nemačku, Biljana Marinković nema mnogo vremena za razmišljanje. Ali ima formiran stav zašto ljudi odlaze.

„Oni nama uporno hoće da uvode neki zapadni sistem, a plate su nam takve da ne mogu nikada da se uporede sa zapadom. Najviše mislim da ljudi zbog toga odlaze. Ne može da se izađe na kraj s jednom, dve plate. Rashodi veliki, a primanja mala.“

Kod gotovo svih emigranata u jednom trenutku preovlada osećaj nemoći da u svojoj zemlji namire elementarne potrebe i reše osnovne probleme. Kako se hraniti, lečiti, školovati, plaćati račune za stan? Ti problemi su u Srbiji ogromni. Toliki, da nadilaze i samu državu.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android