Što pisci pišu predsjedničkim kandidatima?

Iako je rok za predaju 10 tisuća potpisa podrške, kojima predsjedničke kandidature postaju i službene, istekao, predizborna je kampanja već uzela maha. Neki od pretendenata na mjesto trećeg hrvatskog predsjednika već bi pohapsili pola kandidata, drugi, pak, poručuju da katoličkoj zemlji treba predsjednik vjernik, dok su trećima usta već puna uobičajenih obećanja.

Analitičari već procjenjuju da bi odaziv glasača mogao biti mali – među ostalim – i zbog toga što ni jedan od relevantnih kandidata nema jasnu motivirajuću poruku. Za jasne i prilično motivirajuće poruke zato se pobrinula nekolicina književnika, koji su nedavno poslali otvorena pisma budućem hrvatskom predsjedniku ili predsjednici.

U močvari bez političara

U dvorani kluba Močvara – možda zbog prohladne i kišne noći, a možda i zbog razočaranosti političarima, koje je već odavno preraslo u apatiju - u gledalištu je bilo popunjeno tek 30-ak mjesta, a treba li uopće isticati da među njima nije bilo niti jednoga kandidata za trećeg hrvatskog predsjednika ili predsjednicu, iako se program te večeri upravo njih najviše ticao. Poslanice budućem predsjedniku čitali su uglavnom hrvatski pisci, no večer je, ipak, otvorio inozemni, tek duhom prisutni gost – Andrej Nikolaidis, koji je kao novi savjetnik za kulturu predsjednika Skupštine Crne Gore ponudio nekoliko besplatnih, prijateljskih savjeta, koje je prenio voditelj večeri Kruno Lokotar: „Neka Vaš mandat prođe u znaku emancipacije i promišljenosti. Imajte na umu: do općega se dolazi preko pojedinačnog. Ako Vašim radom usrećite samo jednog jedinog čovjeka, već ste dovoljno učinili za čovječanstvo. Usrećite, stoga, svojim predsjednikovanjem nekoga – pa makar i sebe.“

Thompson je veliko dijete

Nikolaidis je primijetio da su najpopularnije, a time i najvažnije teme kojima se hrvatska javnost bavi upravo one iz područja kulture: „Strast sa kojom se raspravlja o bosansko-srbijanskim narodnjacima i Thompsonu uvelike nadmašuje strast sa kojom se raspravlja o državnom proračunu, na primjer. To svjedoči o visokoj zrelosti vašeg društva, koje očito funkcionira po principu: prvo duhovna nadgradnja, pa materijalna baza. Hitro da naglasim: meni se Thompson doima kao veliki dječak koji voli da se igra mačevima, dječak koji je, učeći abecedu, zapeo na slovu U.“

Urednik i pisac Marinko Koščec svoju poslanicu kandidatima otvorio je, pak, konstatacijom da su se u zemlji, kojoj se nude za predsjednika, nagomilali problemi, no ključna riječ njegova pisma bila je „odgovornost“: „Usud jednoga od tvojih prethodnika, doduše premijerskog, kojeg sam vlastitim ušima čuo kako preuzima odgovornost, a potom ga se s njom preuzetom viđalo po jahtama, skupim restoranima i inozemstvima, kažu, u boljoj formi nego ikada. Pa u čemu je kvaka, kopka me, kako je ukrotio svoju odgovornost, kakve trikove zna da ju je preobrazio u nešto tako okrepljujuće? I tu mi je sinulo da je problem možda u meni, jer ja možda imam krivu predodžbu o odgovornosti, u svakom slučaju drukčiju od njegove, a zna se tko od nas dvojice odlučuje kakvo će što biti.

Jer u zbilji, za razliku od onoga što si je moja naivnost zamišljala, odgovornost koju je preuzeo tvoj uvaženi kolega donio mu je njegov majordom rumenih obraza, s Podravkinom pregačom, na srebrnom pladnju, u omotnici za zlatnim državnim pečatom. Dužnosnik je otvorio omotnicu, s papira sa vladinim zaglavljem pročitao slovo po slovo riječ ODGOVORNOST, spremio ga u unutrašnji džep sakoa, potom su se jedan drugome naklonili i vratili dnevnim obavezama. Moje poimanje odgovornosti, kao što sam već rekao, sasvim je drukčije, a tebi pišem zato što znam da ga dijeliš sa mnom i da ti stoga mogu ukazati svoje povjerenje.“

Predsjednik je ipak fikus

Nakon Košćecova upozoravajućeg pisma, na red je došlo i jedno obeshrabrujuće – Gordan Nuhanović tako vjeruje da je danas potpuno svejedno tko će biti predsjednik ove države jer vrijeme predsjednika je prošlo i predsjednici su, kao i generali, u međuvremenu postali nevažni, otprilike kao grupa Uriah Heep u vrijeme punka: „Možda je još bitno tko je predsjednik Amerike, Rusije ili Sjeverne Koreje, ali prilično je nevažno tko je predsjednik naše zemlje. Domaćim fašistima zabranjena je kandidatura, razjedinjeni desničari povukli su se političkih borilišta u svoje vikendice, velike ideologije su u krizi pa je, shodno tome, izborna kampanja tek jedan predvidljivi šou u kojemu se kandidati trude na što bolji način prezentirati svoje luksuzne stanove.“

Trenutak za predsjednike, sve u svemu, poprilično je loš, nastavlja Nuhanović jer od njih se više ne očekuje da pokažu osobnu hrabrost čak ni kada su homoseksualci u pitanju, a svi oni klubovi koji su trebali promijeniti ime, to su već učinili: „Nestašne generale umirovio je Vaš prethodnik, autoceste su izgrađene, banke prodane vanzemaljcima, ekonomija je u rukama stručnjaka, za razgovor o muško-ženskim odnosima postoje kompetentniji i obučeniji kadrovi. Na vanjskopolitičkom planu gotovo da i nemate alternativu. Ovim Vas nipošto ne želim obeshrabriti u isticanju kandidature, tim više što ćete možda upravo biti Vi taj predsjednik koji će Branimiru Đoniju Štuliću uručiti hrvatsku putovnicu.“

Hoće li kandidati za sljedećega hrvatskog predsjednika u svojim kampanjama primijeniti koji od ponuđenih besplatnih, prijateljskih savjeta pokazat će tjedni koji dolaze, no sasvim je izvjesno da će ovogodišnji Božićni blagdani, koji padaju dan-dva prije prvog izbornog kruga proteći u posve drugačijem tonu – samo se treba zapitati kako će mješavina trgovačkih, političkih i duhovnih poruka, koje će se zasigurno stopiti u nepodnošljivu buku, (pri)sjesti biračima.

Autor: Vid Mesarić

Odg. urednik: N.Kreizer