Čudesni vrtovi grofa "parkomana"

Ako neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu. Ova poslovica u slučaju Hermanna von Pücklera nije puka metafora. Taj njemački grof je doslovno pomicao brda, stvarao ih tamo gdje ih nije bilo, preusmjeravao rijeke i otvarao perspektive koje su mu omogućavale idealan pregled njegovog vrtnog carstva.

Svoje najljepše i najpoznatije djelo je ostavio u svom rodnom mjestu Bad Muskauu u Gornjim Lužicama na današnjoj granici s Poljskom. Park koji se proteže na 820 hektara je najveća europska zelena kultivirana površina u engleskom stilu. Na njoj su smješteni grad Muskau, okolna sela i šumske površine. Njemačka i Poljska dijele ovaj park koji je od 2004. godine na UNESCO-ovoj listi Svjetske kulturne baštine. Pückler je genijalno smjestio dvorac i selo u park na način da su oni potpuno podređeni prirodi. Tok rijeke Nyse, stabla, eratički blokovi koje su nanijeli ledenjaci tijekom ledenog doma, posloženi su u novu sliku pejzaža u kojemu mala bjelogorična stabla stavljaju kolorativne akcente.

Zaljubljenik u vrtove

Relizacija ovakvog parka je i tada koštala jako puno novca. Grof Pückler je imao sreću da ga je njegova supruga Lucie, kćerka kasnijeg carskog kancelara Karla Augusta von Hardenberga imala napretek i da je dijelila njegovu strast prema vrtovima. Njoj ima zahvaliti i svoju grofovsku titulu.

Izložba u Bonnu pod naslovom "Parkomanija" u bonskoj Kunsthalle der Bundesrepublik Deutschland pokazuje da je grof potpuno opsesivno oblikovao krajolik. Prvo u Bad Muskauu, onda u Branitzu (pored Cottbusa) i na kraju, kada je prodao Bad Muskau, i u Babelsbergu. Za Pücklera su barokni parkovi iz Francuske onoga doba bili noćna mora. Kao sumanut je zato crtao planove vrtova i eseje o novom oblikovanju krajoliku po uzoru na engleske vrtove koje je upoznao na svojim putovanjima.

U Engleskoj je upoznao i prosvjetiteljske principe poboljšavanja prirode i čovjeka. Njegovi zapisi odišu oduševljenjem za neobuzdanu prirodu. 1834. godine je objavljena njegova knjiga "Natuknice o hortikulturi" koja i danas slovi kao jedno od važnih i utjecajnih teorijskih djela.

Divlja priroda kao uzor

Grof rođen 1785. godine u njima navodi kako se s prirodom mora postupati kao što to čini umjetnik: kreativno i akribično. Za Pücklera je vrt bio neka vrsta umjetničke galerije. Prirodnost je za njega u ovom koncentu "stana pod vedrim nebom" igrala središnju ulogu. Muskau je vidio kao "djelo svog života".

Vrlo je zanimljivo vidjeti usporedbu njegovih crteža dobrih i loših primjera hortikulture: pravocrtne staze su tabu, jezera moraju izgledati prirodno, vegetacija mora biti bujna.

Pücklerova "parkomanija", međutim, nije bila samo genijalna nego i skupa. Kada je potrošio ženin miraz, Pückler je morao prodati zemljište u Gornjim Lužicama Nizozemskoj. Lucie se razvela od njega, a grof je otputovao u Englesku kako bi tamo našao ženu koja će financirati njegovu strast. Nije ju našao, ali je zato napisao jedan bestseller.

Pücklerov sladoled

Nakon toga je dobio narudžbu za oblikovanje krajolika u Branitzu gdje je u staklenicima uzgajao ananas te kasnije u Babelsbergu pored Berlina. Tamo je napravio nemoguće: pjeskovito tlo je pretvorio u plodnu zemlju sa šumećim slapovima, vijugavim jezerima i žuborećim zdencima.

Dao je napraviti brdašca i položiti sustav cijevi za navodnjavanje parka. Svaki zavoj i svako vijuganje staze je umjetno napravljeno, što se na prvi pogled ne može vidjeti.

Na bonskoj izložbi se doduše ne mogu vidjeti njegova remek-djela, ali se može upoznati osebujna ličnost ovog njemačkog grofa, oca hortikulture i bonvivana po kojemu je u Njemačkoj nazvan troslojni (i trobojni) sladoled. Najstariji njemački recept za ovaj sladoled, naime, potječe od pruskog dvorskog kuhara Louisa Ferdinanda Jungiusa koji ga je u svojoj knjizi recepata 1839. godine posvetio grofu Pückleru.