Četiri velike greške politike useljavanja

Greška broj 1

Njemački zakonodavci doseljenike promatraju kao problem, a nikada kao šansu. Kada razgovaramo o Afrikancima, latinskim Amerikancima ili Azijatima koji žele doći u Europu, tada pomišljamo na siromašne osobe u trošnim čamcima koje treba što prije moguće otjerati i vratiti. Nikada ne razmišljamo da se radi o mladim, ambicioznim ljudima, koji su spremni raditi poslove koje Europljani više ne žele raditi, ili da se radi o kvalificiranim osobama koje žele bolji život. Europljani žive u društvu koje je sve starije, a ipak ne žele mlade koji žele djecu i koji doprinosima pune mirovinske fondove.
U SAD-u se, unatoč svim problemima, doseljenici gledaju kao budućnost zemlje. I to je razlog više zašto su Sjedinjene Države gospodarski uspješnije od Europe. Poduzetnici ne mogu zaposliti koga žele, ako netko u Europi ima pogrešnu putovnicu: Ma koliko god on bio briljantan, zakon je uglavnom protiv takve osobe. Ako osoba nije iz Europske unije, ili ako nije oženjen ili udana, neće dobiti legalno zaposlenje. Na taj način u Europi gubimo radna mjesta.
No, ne radi se samo o osobama koje traže posao. Naravno, da u Europi ne želimo turiste iz siromašnih zemalja. Strah Europljana od navodnih masa ljudi iz Afrike i Azije graniče s histerijom. Prošireno je mišljenje da, na primjer, njemački zakoni postoje prije svega da bi šikanirali i zaštitili domaće stanovništvo. Dobiti vizu za Europu ravno je utrci s preponama, a način kako se prema mnogima ponaša u konzulatima je ponižavajući. Mnogi navijači iz Gane, Tunisa, Toga ili Obale Bjelokosti imali su ulaznice za utakmice svjetskog prvenstva u nogometu u Njemačkoj, ali njemački im konzulati nisu izdali vize. Jedna skupina iz Toga s kartama u rukama zaustavljena je na njemačko belgijskoj granici i vraćena je u Togo.

Greška broj 2

Još uvijek nije dospjelo u glave europskih političara da je Europa useljenička zemlja te da su migracije potrebne. Europa treba doseljenike, jer nam nestaju mladi ljudi, i zato što ljudi iz drugih zemalja proširuju naš horizont, jer svako društvo koje se zatvara, jednoga dana propada.

Greška broj 3

Vjerujemo da ne možemo zaustaviti seobe naroda ako postavimo zidove, ograde i bodljikavu žicu ili pak logore u Africi. Još nikada u povijesti čovječanstva ni jedan zakonodavac nije uspio spriječiti migracijske valove i seobu naroda. Pa tako ni ovoga puta neće funkcionirati. Jedno je pak sigurno, na još višim i debljim zidovima i na još oštrijim kontrolama poginut će samo još više ljudi.

Greška broj 4

Igramo na pogrešnu kartu. Onaj tko u svojoj domovini dobro zarađuje taj ne napušta svoju zemlju. No, htjeli to ili ne, mi Europljani iskorištavamo zemlje juga, njihove resurse i na taj način osnove života ljudi. Na Africi zarađujemo i onda dio tog novca trošimo kako bismo spriječili migracije. Još uvijek većina Afrikanaca radi u poljoprivredi, a mi Europljani svojim poljoprivrednicima plaćamo dvostruko veće subvencije kako im ni jedan afrički poljoprivrednik ne bi mogao konkurirati. Europski je maslac u supermarketu u Maroko jeftiniji nego domaći, a francuska perad u Nigeru također je povoljnija nego domaća piletina.
U zapadnoj Africi ribari masovno ostaju bez ulova, premda ribe još uvijek ima. Stvarni su razlog Europljani i Azijati koji su otkupili prava na izlov. I tako sada dolaze s ogromnim brodovima tvornicama, pokupe svu ribu koja pliva. Prema ugovorima, riba se mora preraditi u tom području, i to se čini na Kanarskim otocima, a to je dio Španjolske odnosno Europske unije.
Kao zaključak, ako bi Europa zaista htjela spriječiti migracije, tada postoji vrlo jednostavno sredstvo, a to je fair-play.