Zlo koje pokreće i hrani sve naše ratove

Najbolji neobjavljeni roman 2010. godine tako je, po izboru ocjenjivačkog suda nakladničke kuće V.B.Z., postao Vođa – priča o zločinima krvoločnog kapetana vojske Kraljevine Srbije i masovnog ubojice nedužnih civila.

Stojan Stamenković, glavni lik nagrađenog Novakovićeva romana, utjelovljenje je onog univerzalnog zla koje je već stotinama godina odgovorno za stalna zazivanja apokalipsi i sumraka civilizacija, a jednako je aktualno i krajem prvog desetljeća 21. stoljeća. Na našim prostorima obrasci ratnih strahota ponavljaju se u gotovo pravilnim razmacima, što roman Vođa čini itekako aktualnim: „Na ovim je prostorima uvijek bilo previše straha, no ne treba se bojati, ali se društvo mora čuvati i paziti od ekstremnih nacionalista, od ljudi koji imaju previše novca, od onih koji vas plaše Starim zavjetom, dakle od svih ljudi koji su totalitarno, klerikalno ili reakcionarno raspoloženi“, kaže autor Aleksandar Novaković napominjući da mu se čini da, unatoč činjenici da će uskoro biti stota godišnjica početka Prvog svjetskog rata, ljudi od prošlosti nisu naučili apsolutno ništa: „Ti nacionalistički obrasci, nacionalna romantičarska snatrenja iz 19. stoljeća, kojima je ovaj dio svijeta bremenit, stalno se ponavljaju. Takva priča koja isključuje sve druge narode, a veliča vlastiti dovodi do pojave zločinaca koji koriste svaki povod da zvjersku prirodu kanaliziraju kroz neku od takvih ideologija, a nacionalizam i šovinizam su po meni one najopasnije koje su poslije Prvog svjetskog rata iznjedrile fašizam i nacizam.“

"Zločinac nije samo u Haagu"

Novaković se uvijek drži naputka da pisac mora pisati o onome što poznaje, pa je inspiraciju za zlo duboko ukorijenjeno u njegovom protagonistu crpio iz recentne povijesti: „Taj zločinac nije samo jedan od onih koji se nalaze u Haagu i kojima se sudi za ratne zločine, bez obzira kojem su narodu pripadali i koje uniforme nosili. On je i jedan od mnogih bezimenih likvidatora koji su činili zločine. Ako pogledate što se sve događalo u ratovima 90-ih onda je jasno da to nije moglo učiniti pet ili deset ljudi, nego su tisuće ljudi povlačile okidač i činile druge užasne stvari.“

Takvi ljudi i danas žive među nama, pritajili su se, zameli tragove, no ako ih netko ponovno aktivira, oni će jednako postupiti, upozorava Novaković, koji se ne referira samo na naše prostore, nego na svaki kutak svijeta gdje su ljudska stradanja izazvale imperijalne težnje i šovinizam.

Provokacija desnice

Budući da je roman tek objavljen, Novaković još ne zna kakve su reakcije u njegovoj domovini, no bez obzira na to što će zasigurno isprovocirati glasnu srpsku ekstremnu desnicu, sebe ne smatra hrabrim piscem: „To je jednostavno jedna tema s kojom sam se želio razračunati i sagledati je s druge strane. Što se reakcija tiče, mislim da ću uživati simpatije nekog građanskog, dobronamjernog kruga ljudi, a da ću biti žestoko napadan od strane ekstremne desnice. Mislim da činjenica da sam dobio nagradu znači da će me po definiciji mrziti i desni ekstremisti u Srbiji, ali i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj zato što govorim o ratnim zločinima kao takvima i zato što se oni koji podržavaju zločince mogu pronaći u ovoj knjizi, a u Srbiji zato što sam udario na njihove navodno najsvjetlije tekovine, dobro znamo kakve, i zato što me smatraju izdajnikom.“

Aleksandar Novaković, osim što piše prozu i poeziju, uspješan je kazališni dramaturg i gitarist angažiranog alternativnog benda Skribomani, a sva spomenuta umjetnička područja koristi s istim ciljem: „Osjećam da je sve što radim dio neke veće priče – sve je to cjelina koju prezentiram, sustav koji mi pomaže da budem inspiriran različitim stvarima, da se stalno transformiram“, zaključuje Novaković koji otkriva da će dio od 100 tisuća kuna vrijedne nagrade nakladničke kuće V.B.Z. potrošiti na kupovinu novoga razglasa za svoj bend, ne bi li njihove angažirane poruke bile još jasnije i glasnije.

Autor: Vid Mesarić, Zagreb

Odg. ur.: D. Dragojević