Zašto su Nijemci omiljene žrtve otmičara?

Sudbina ponekad ima sklonost ironiji. Kada je njemački diplomat Jürgen Chrobog 2005. godine otet zajedno s obitelji u istočnom Jemenu, bio je tek pola godine u mirovini. Prije toga on je radio u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova - kao voditelj kriznog stožera za oslobađanje Nijemaca otetih širom svijeta. Sada se i on sam, profesionalac za oslobađanje otetih, našao u rukama otmičara.

"Vozili smo se u dva terenska vozila, kada man se odjednom na putu ispriječio jedan mali kamion. Istovremeno su nas orkužili drugi auti, iz njih su izašli naoružani ljudi koji su počeli pucati u zrak", ispričao je kasnije Chrobog u interviewu za Deutsche Welle. Na kraju je on međutim ipak prošao bez većih problema - zahvaljujući dobrim kontaktima su i on i njegova obitelj pušteni nakon tri dana, a otmičari su se prema njima cijelo vrijeme ponašali prijateljski i pazili su da im se ništa ne dogodi. Da li su međutim samo stara poznanstva bila u igri, ili su ona potpomognuta i konkretnim argumentima u obliku neke čvrste valute, javnost taj detalj vjerovatno nikada neće saznati.

Nekoliko dana, ili nekoliko godina

Chrobog nije jedinstven slučaj - na kraju krajeva upravo zbog toga pri njemačkom ministarstvu vanjskih poslova i postoji poseban stožer koji se bavi upravo sudbinama Nijemaca otetih širom svijeta. Jer njemački državljani su često cilj otmičara. Slučajevi se pritom vrlo razlikuju. Nekada su žrtve tzv. "obični građani", često turisti koji su se u želji za novim iskustvima i doživljajima zatekli u nekom nesigurnom kutku zemaljske kugle. A drugi puta su to menadžeri u potrazi za novim poslovima ili stručnjaci međunarodnih organizacija koji rade i putuju kriznim područjima.

U siječnju 1987 su pripadnici Hisbollah-milicije u Libanonu oteli dva menadžera, Rudolfa Cordesa iz koncerna Hoechst i Alfreda Schmidta iz Siemensa. Cilj je bilo oslobađanje dvojce Libanonaca koji su se nalazili u njemačkim zatvorima. Njemačka država međutim nije pristala na razmjenu.

Schmidt je ipak pušten na slobodu u rujnu iste godine, dok je Cordes u zatočeništvu proveo 605 dana. Još duže je trajala otmica Heinricha Strübiga i Thomasa Kemptnera - oni su bili suradnici jedne humanitarne organizacije u Libanonu kada su oteti 1989. godine. Tek nakon 1127 dana mogli su se vratiti u Njemačku.

Kao i gotovo uvijek u takvim situacijama: službeno se tvrdilo da otmičarima nije isplaćen nikakav novac. To se obrazlaže stavom da Njemačka vlada ne pristaje na ucjene. Razlog: ne želi se ohrabrivati druge otmičare. Glasine i pretpostavke o tome da se otmičarima tajnim kanalima ipak dostavlja neka otkupnina međutim nikako da utihnu. Novinari koji o tome pišu obično se pozivaju na "dobro obaviještene izvore koji žele ostati anonimni."

Na sljedećoj stranici pročitajte o cjenovniku na međunarodnom otmičarskom tržištu

Jedan inženjer u Nigeriji, dva turista u Etiopiji, jedan suradnik humanitarnih organizacija u Pakistanu - to je samo u siječnju bilanca Nijemaca otetih širom svijeta. Što njih čini tako poželjim ciljevima otmičara?

Otmičari i mediji

Ima i bizarnih slučajeva otmice Nijemaca. 2000. godine je njemačka obitelj Wallert oteta tijekom uskršnjeg odmora u Maleziji zajedno s još troje drugih turista. Otmičari su bili islamistički pobunjenici iz grupe Abu Sayyafa. Mada malezijska vojska nije bila u stanju pronaći otmičare i osloboditi taoce, u više navrata su u džunglu dolazile televizijske ekipe koje su slikale taoce i intervjuirale otmičare. Nekoliko mjeseci nakon oslobađanja Wallertovi su bili najpoznatija obitelj u Njemačkoj.

Broj otmica u porastu

Posljednjih se godina bilježi porast broja otetih Nijemaca u inozemstvu. Dok su u 1990-im godinama zabilježena sveukupno četiri veća slučaja, samo 2007 ih je bilo pet a 2008 već sedam. Ova bi godina međutim mogla biti rekordna: samo u siječnju su se odigrale već tri velike otmice njemačkih građana u stranim zemljama.

Da li to znači da su Nijemci posebno neoprezni i lakovjerni? Ne, tvrdi Chrobog, stručnjak za otmice koji je na kraju i sam bio žrtva. U njegovom slučaju nije bilo nikakvog upozorenja Ministarstva vanjskih poslova da se ne putuje u Jemen, njegova supriga govori arapski i mogla se sporazumijevati s lokalnim stanovništvom a program i ruta turističke posjete bili su predloženi od strane državnih službi Jemena. "Nije bilo za očekivati da bi moglo doći do otmice, zapravo je vrijeme otmica već bilo prošlo", objašnjava njemački diplomat.

"Cjenovnik" otmica

Motivi za otmice su različiti - u slučaju Chrobog se radilo o jednom sporu između dva jemenska plemena, njegova porodica je tu bila takoreći "kolateralna šteta". U slučaju porodice Wallerts su otmičari tražili novac, a otmičari Nijemaca u Libanonu su imali političke zahtijeve. Popuštanje u ovom posljednjem slučaju njemačka država vrlo odlučno isključuje. S otmičarima nema političkih nagodbi, njemačka država ne popušta ucjenama - to je službeni stav njemačke vlade još iz vremena lijevog terorizma Frakcije Crvene Armije (RAF) iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Ali Vlada u Berlinu je ipak istovremeno i obavezna brinuti se za sudbinu njemačkih državljana širom svijeta kada oni upadnu u nevolje - a otmica je naravno jedan takav slučaj. I zbog toga Ministarstvo vanjskih poslova ima svoje posrednike, ljude koji bez velike buke i s puno diplomatske vještine i takta rade na oslobađanju taoca. Dio tog "deala" je naravno i plaćanje otkupnine, mada se to nikada ne radi otvoreno i direktno. Najčešće su u pitanju tajne akcije, novac teče preko posrednika, ponekad i s izvjesnim vremenskim odmakom. "Njemačka država nije globalno osiguravajuće društvo", napominje Choborg. Pa ipak ni on ne demantira da do isplata dolazi.

"Dobro obaviješteni izvori" govore da se u slučaju njemačkih građana na "međunarodnom tržištu" cijena po taocu kreće oko dva milijuna dolara. Slična je cijena i po glavi Amerikanaca, dok navodno britanska vlada isplaćuje manje. Ali službenih potvrda tog "cjenika" naravno nema.

Autori: Monika Griebeler/Z. Arbutina

Odg. ur.: N. Kreizer