Zastrašujući porast broja beskućnika | Panorama | DW | 22.03.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Zastrašujući porast broja beskućnika

To nije tek osobni dojam, nego to svjedoče i brojke: u Europi je samo posljednjih godina ponegdje dvostruko, negdje gotovo i trostruko više beskućnika. A države zapravo čine sve manje da bi im pomogle.

U gotovo svim gradovima Europe je to prizor koji baš svi mogu vidjeti: beskućnici koji leže na mjestima gdje su barem donekle zaštićeni od kiše i vjetra, ponekad u prljavoj vreći za spavanje, ponekad tek na kartonu kakve kutije. Gradovi obično to predstavljaju kao golemu milost već kad ne zaključavaju ulaze u podzemnu željeznicu kad temperatura padne i daleko ispod ništice. Ali, konkretno se čini malo ili ništa.

Dojam da je beskućnika sve više nije samo subjektivan: europska krovna organizacija za pomoć beskućnicima FEANTSA i francuska zaklada Abbé Pierre je predstavila svoje 3. izvješće gdje je jasno kako je društvo sve hladnije i manje zainteresirano za sudbinu tih ljudi, a broj beskućnika upravo zastrašujuće raste. U Engleskoj je od 2010. do 2016. broj beskućnika porastao za 169%, u Irskoj je u samo tri godine, od 2014. do 2017. njihov broj narastao za 145%.

Ni Njemačka tu nije iznimka: prema podacima FEANTSA, tu je 2016. već 860.000 ljudi živjelo bez krova nad glavom, 150% više nego 2014. Takva društvena katastrofa se sve brže širi i po gradovima Belgije, Portugala, ali i Bugarske, Češke ili Poljske.

Berlin beskućnik

Već kad se beskućnicima dopusti da noće u prostorima podzemne željeznice kad je daleko ispod nule se smatra posebnom milošću. Ali ukupnog koncepta - nema.

Jadna smrt na cesti

Što znači živjeti na cesti, nije uopće sporno: beskućnicima se tek rijetko ukaže mogućnost da se opet vrate u nešto što će moći zvati domom – u prosjeku na ulici žive 10,3 godine. Gorko je reći da bi možda tamo živjeli još i duže da smrtnost u toj populaciji nije upravo užasavajuća: njihova prosječna životna dob je za gotovo 30 godina kraća nego kod ostatka stanovništva.

Kada je riječ o Njemačkoj, njoj se kao donekle olakotna okolnost može uzeti i da je u ovim statistikama po prvi puta uvršteno oko 440.000 izbjeglica koji doduše u pravilu nisu na cesti, ali žive po prihvatnim centrima i skloništima na milosti društva.

Infografik Steigerung Wohnkosten Haushalt

Teško je reći kako je u ovim statistikama Hrvatska ispala "zelena" po stanarinama obzirom na prihode domaćinstva i tko im je javio takve podatke. Ali bilo gdje u Europi, za samačka domaćinstva, plaćati stanarinu je - katastrofa.

No i bez njih u ovoj zemlji ne samo da broj beskućnika uporno raste, nego je sve teže plaćati za stan. Prema europskim statistikama samo u dvije zemlje Europe, Bugarskoj i Grčkoj, stanarine još više opterećuju obiteljsku blagajnu nego u Njemačkoj. „Činjenica da u jednoj bogatoj zemlji poput Njemačke vlada jedna od najvećih ekskluzivnosti stanovanja u Europi je osobito šokirajuća", izjavio je i direktor organizacije FEANTSA Freek Spinnwijn.

To se osobito odnosi na život u njemačkim metropolama koji si mladi jednostavno više ne mogu priuštiti, objašnjava nam Thomas Specht koji je sa svojom organizacijom Savezna radna skupina za pomoć beskućnicima i sudjelovala u ovom izvješću o ekskluzivnosti stanovanja u Europi.

Gdje su „državni" stanovi?

No Specht isto tako u prvom redu optužuje državu i gradove da svojim nedjelovanjem zapravo stanje čine još mnogo gorim i baš to se drastično pogoršalo u proteklim godinama. Migracija u metropole je nešto što se ne može zaustaviti i promijeniti, ali se praktično potpuno prestalo graditi „državne" stanove gdje bi onda i stanarine bile niže.

Kao pozitivan primjer ovaj njemački stručnjak ističe Finsku: tamo je pokrenut poseban program „koji se financira iz različitih izvora" – od donacija i potpora pa do poreza, između ostalog od igara na sreću. Doduše i tako je u Finskoj izgrađeno manje od 10 tisuća stanova, što je mnogo za tu zemlju, ali u Njemačkoj bi trebao posve drugačiji i solidniji model socijalne gradnje.

Pasewalk Plattenbau Deutschland (DW/K. Brady)

"Državnih", komunalnih i gradskih stanova ima sve manje, a čitave tvrtke se prodaju privatnim investitorima. Ishod je porazan: ili se u stanove više ništa ne ulaže, ili se ulaže - zato da bi se drastično povećale stanarine.

Umjesto toga, već godinama se čini nešto posve drugačije: čitave tvrtke koje upravljaju komunalnim i društvenim stanovima se „privatiziraju", drugim riječima prodaju najčešće stranim investitorima koji jedva da imaju motiva brinuti se za socijalno slabe u društvu. Takvi investitori onda obično ili puštaju da zgrade propadaju bez da bilo što ulažu ili još gore: ulažu novac u modernizaciju i uređenje tih stanova, ali nakon toga i drastično povisuju stanarinu tako da dotadašnji stanari jedva to još mogu plaćati.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva