Zapadnjak je arogantan, a istočnjak uvrijeđen | Politika | DW | 22.02.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Recenzija

Zapadnjak je arogantan, a istočnjak uvrijeđen

Gdje su korijeni nerazumijevanja Zapada i Istoka unutar Europe? Kako jedni i drugi gledaju na naciju, na kapitalizam ili na EU? O tome je knjigu napisao novinar Norbert Mappes-Niediek.

Skulptura Berlin na Kurfürstendammu u glavnom gradu Njemačke

Skulptura "Berlin" na Kurfürstendammu u glavnom gradu Njemačke

Nesreća se ogleda u tome što ne mogu pričati jedan s drugim, jer se ne razumiju. Zapadnjak uvijek osjeća da mu je uvrijeđen razum, a istočnjak da mu je povrijeđeno dostojanstvo.

György Konrád

***

Istok je, naravno, konstrukt. Takav da mu Rade Šerbedžija može zahvaliti planetarnu prepoznatljivost. Dok zapadna popularna kultura razlikuje sicilijansku od kalabrijske mafije, za istočnjake je dovoljan malo tvrđi naglasak. Rus, Srbin, Poljak, tko bi sad išao u nijanse.

Jaz koji je najdublje ucrtala Željezna zavjesa tema je nove knjige njemačkog novinara Norberta Mappes-Niedieka. U „Podijeljenom nebu Europe“ već je podnaslov sadržaj: „Zašto Zapad ne razumije Istok".

Višestoljetna povijest zapadnjačke arogancije i istočnjačke uvrijeđenosti, piše Mappes-Niediek, doživjela ke comeback u ovom stoljeću, poglavito od financijske krize. Istok se promatra kao neko gunđalo ili „zabušanta” na kojeg se zapadni učitelj može samo mrštiti. Obratno, na Istoku „u kolektivnom nesvjesnom počiva slika dekadentnog, moralno propalog Zapada“.

Osim arogancije – tako su u Konstantinopolu doživjeli zapadnjake i 1054. kada će se Crkva podijeliti – Zapadu se predbacuje i cinizam. To je kada tijekom Hladnog rata zapadni političari drže govorancije o obrani slobodnog svijeta, a istovremeno podržavaju antikomunističke diktature u Latinskoj Americi ili režim apartheida na jugu Afrike.

Posljednjih godina je to kada se migranti, koji hoće u Njemačku, Austriju ili Švedsku, odbijaju na balkanskim granicama, ako treba i pendrecima i suzavcem. „Taj kordon čini vlastitu brutalnost suvišnom i tako čuva samodopadnu sliku Zapada kao humanog i vođenog vrijednostima." A zapadni televizijski gledatelj može potvrditi predrasude – da su istočnjaci skloni ksenofobiji.

Međusobno nepovjerenje dvije strane ima dugu povijest, koju Mappes-Niediek pokušava dočarati čitateljima. Tako se u nekoliko stranica stiže od „velike šizme” (crkvenog raskola) do Hladnog rata, i u nekoliko odlomaka se „prelijeće” rat u Hrvatskoj. Autor je ovom knjigom odjednom uzeo (pre)velik zalogaj.

Norbert Mappes-Niediek

Norbert Mappes-Niediek

Koliko je koštala pomoć?

Esencija nerazumijevanja dva pola je možda u ovih par rečenica: „Zapad vijori navodno jedinom ispravnom, univerzalnom istinom, i prema njoj mjeri cijeli svet. Istok ukazuje na svoje posebne interese. Zapad traži podčinjavanje - ne sebi, kako misli, već općim načelima. Istok traži poštovanje – za što god."

Ali Istok kao da je osuđen da na smjenu „radosno preuzima zapadne ideje i buni se protiv njih". Na Zapadu su izmišljeni i parni stroj i tiskara, i kapitalizam i ljudska prava.

U ambivalentnom odnosu prihvaćanja i odbijanja smo i danas: ima li, čak i u zemljama endemske korupcije kao što su balkanske, ikoga pri zdravoj pameti tko bi rekao da ne želi pravnu državu uređenu poput recimo Danske? A homoseksualni brakovi? E, to već malo teže.

U svjetskoj financijskoj krizi Mappes-Niediek vidi kraj poglavlja radosnog preuzimanja zapadnih ideja. Proširenje EU-a na istok je (za sada?) gotovo, i istočnjaci su prvi put kritički po(d)vukli crtu. Danas žive bolje nego prije pada Željezne zavjese, ali se pitaju čini li ih put kojim su krenuli vječnom periferijom Zapada?

Jesu li im tzv. strane investicije više pomogle ili odmogle? Koliko su ih platili jeftinom radnom snagom i odljevom mozgova? Čuveni francuski ekonomist Thomas Piketty računa da su zapadne firme s istoka Europe iznijele više profita nego što su investirale i tamo ostavile kroz poreze i plaće.

Dok zemlje poput Poljske i Češke stoje na razvodnici, u Srbiji ili Sjevernoj Makedoniji i dalje se vodi trka prema dnu - tko će zasuti strane investitore s više subvencija i dublje se ukopati u periferiju.

U tome zapadnjak vidi samo nezahvalnost. Nemali je broj liberalnih, navodno prosvijećenih političara sa Zapada, koji su, odnoseći se prema Poljskoj i Mađarskoj, stigli do doskočice: neće naše vrijednosti, ali hoće naš novac.

Kako Mappes-Niediek primjećuje, u Bruxellesu je za Istok smišljen čitav vokabular. Govori se o „zrelosti“, „domaćim zadacima“, izvještajima o „napretku". Takav rječnik nije postojao kada su se Europskoj zajednici 1995. godine priključivali Austrija, Švedska i Finska.

„Odrasli ljudi teško podnose uzore koji neprestano bliješte, posebno kad još dijele neželjene savjete, tope se od svoje navodne nesebičnosti i nikako ne žele ni čuti da i sami profitiraju od takvog odnosa", piše novinar.

Susjedstvo naspram obitelji

Mappes-Niediek je jedan od posljednjih Mohikanaca među novinarima s njemačkog govornog područja koji dobro poznaju Balkan, posebice prostor bivše Jugoslavije. Devedesetih ih je bilo mnogo, često su nekome držali stranu, ali jedva na prste jedne ruke ima onih koji su nastavili pisati o regiji i da na nju ne gledaju kroz stereotipe.

Ovaj njemački novinar već dugo živi u Austriji, piše za niz medija, između ostalog i za DW. U karijeri je prelazio granice novinarstva, recimo kada je 1994. postao savjetnik Yasuhiju Akashiju, posebnom izaslaniku UN-a za Jugoslaviju. Ili kada je, deset godina kasnije, postao glasnogovornik Bundestaga.

Takav životni put dao je Mappes-Niedieku priliku da knjizi doda zanimljiv dio o različitom poimanju nacije na Zapadu i Istoku. I nacionalna država je izum Zapada. Ali dok je tamo nastajala ukrupnjavanjem recimo germanskih i talijanskih zemalja, na Istoku je nastajala razbijanjem imperija: austrougarskog, osmanskog i ruskog. Raskomadanost na manje narode bila je poticana – tako su carevi i sultan osiguravali poslušnost.

Na Zapadu je nacionalnost izjednačena s državljanstvom. Nacija je neka vrsta proširenog susjedstva. Na Istoku je nacija proširena obitelj. „Nitko ne bira svoju obitelj. I kad se svađaju do krvi: zauvijek ostaju rodbina. (...) Neki rođaci su lojalni obitelji, neki je psuju. Na pripadnost ne utječe to da li se s obitelji ponosite ili se zbog nje stidite", piše Mappes-Niediek. Možda zato nacionalisti kao posebno lojalni članovi obitelji, vrhunskom uvredom smatraju kada nekog nazovu - izdajnikom.

Susjedstvo funkcionira po poznatim pravilima, recimo kako i gdje se odlaže smeće. Tako i nacija-susjedstvo smatra vrhovnim načelom poštivanje Ustava i zakona. Tko ih poštuje, tko se integrira, postaje dio nacije.

Nacija-obitelj isto ima pravila, nekad čak i surova, ali ona ne čine naciju. Tu smo svi naši. Idemo do grada da nešto završimo. Znamo čovjeka. Učinit će nam uslugu. Ne ide da tamo neke institucije i formalnosti ruše obiteljsku harmoniju.

Nitko kriv, svi žrtve

Kad smo već kod lojalnosti familiji: tu Mappes-Niediek vidi ključ za razumijevanje kulture prešućivanja, negiranja ili pravdanja zločina pripadnika svog naroda. To je zgodan odgovor na pitanje kako poznanik, koji mrava ne bi zgazio i inače je dobar čovjek, relativizira zločine, čak i one fašističke.

Cilj „nije da se historija okrene na glavu i da se rehabilitira fašizam. Važno je da se održi neokaljana slika vlastite obitelji. Ako se nešto zlo i dogodilo, onda samo jer su okupatori tako htjeli; naši ljudi su u tome sudjelovali tek iz taktičkih razloga, iz naivnost, straha, možda i slabosti."

Ovi redovi univerzalno su primjenjivi na Hrvate koji tvrde da je Jasenovac bio ljetnjikovac, Poljake koji zakonom brane da se priča o kolaboracionistima, Srbe koji nalaze opravdanja za Ratka Mladića ili kosovske Albance koji odbijaju mogućnost da je UČK činio zločine.

Nova knjiga Norberta Mappes-Niedieka

Nova knjiga Norberta Mappes-Niedieka

S druge strane, vlastita obitelj koja je, kako smo vidjeli, uvijek pasivna, uvijek objekt povijesti, idealna je za žrtvu. Što veći zločin, to bolje. „Za nacionaliste je priča o genocidu važna: nacija koja je bila žrtva genocida čini da su njezini preživjeli, po vlastitom uvjerenju, uvijek u pravu." U presudi međunarodnog pravosuđa vide specijalni položaj koji ih treba poštedjeti suočavanja s vlastitom ulogom u ratu.

Pokušaji da se izmijeni poimanje nacionalnog ili su neslavno propali ili nisu ni bili ozbiljni. Mappes-Niediek podsjeća da je moderni otac hrvatske nacije Franjo Tuđman, prije velikog progona Srba, spominjao da će dvije nacije, kada izglade račune i svatko bude na svome, moći graditi historijsko prijateljstvo po ugledu na Francuze i Nijemce nakon Drugog svjetskog rata. „Umjesto toga, razvila se mržnja prema Srbima u odsustvu Srba."

Ovom knjigom je, kako smo već rekli, Mappes-Niediek uzeo (pre)velik zalogaj, ali još ga je dobro i sažvakao. „Podijeljeno nebo Europe" je ipak više namijenjeno zapadnjacima – možda je zato autor prema njima oštriji i ciničniji.

Zapad sebe vidi kao nesebičnu pčelicu bez čijeg bi rada istok ličio na Černobil. Na Istoku ne vide moralno pokriće za takvu zapadnu nadobudnost. Ako je vjerovati procjeni autora, u tijeku je nova faza u kojoj zapadnjaci osjećaju da im se vrijeđa razum, a istočnjacima je povrijeđen ponos.

*Knjigu „Podijeljeno nebo Europe" („Europas geteilter Himmel") Norberta Mappes-Niedieka izdao je sredinom veljače izdavač „Christoph Links Verlag“. Knjigu se u tvrdom povezu može naručiti po cijeni od 22 eura. Za sada nisu planirani prijevodi na druge jezike.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva