″Za Solženjicina će se znati i za 200 godina″ | Panorama | DW | 11.12.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

"Za Solženjicina će se znati i za 200 godina"

11. prosinca se navršava 100 godina od rođenja slavnog pisca i nobelovca Aleksandra Solženjicina. Jedan drugi pisac, Viktor Jerofejev, nekoć ga je obožavao. A kasnije kritizirao – zbog bliskosti s predsjednikom Putinom.

Aleksandar Solženjicin je toliko velik da svatko u Rusiji može iz njega crpiti energiju. Svatko tko čita njegova djela stvara sebi svog vlastitog Solženjicina. To važi i za mene. Za mene je Solženjicin bio Bog. Ne idol, ne zvijezda književnosti, ne hrabar borac protiv političke nepravde, kao za mnoge druge, ne – za mene je bio Bog. Molio sam mu se iako je uvijek bio uz mene – na prozorskoj dasci.

Jednog dana sam u radionici dvojice moskovskih slikara ugledao njegovu malu bistu od crvene ilovače. Glava mu je počivala na knjigama omotanima bodljikavom žicom. Bilo je to sredinom 70-ih godina, u najmračnijem i najherojskijem vremenu u životu pisca, kada se prije svog protjerivanja na Zapad zakačio s moćnom sovjetskom državom. Preklinjao sam slikare da mi daju bistu. Kada sam je donio kući, bilo je problema: „Vrati je!" – rekli su mi roditelji. Moj otac je bio sovjetski diplomat visokog ranga a moja majka je strahovala za svoju karijeru iako je cijenila roman koji je Solženjicin objavio koju godinu prije toga – „Jedan dan u životu Ivana Denisoviča". Složili smo se da bista smije ostati na prozorskoj dasci u mojoj sobi. I da, ako gosti upitaju o kome se radi, kažem da je to Beethoven. Tako je „Beethoven" kod mene preživio sve godine sovjetske vladavine.

Dvije divne knjige

Kasnije je Solženjicin sam nanio štetu svom božanskom ugledu. I pored toga, bez njega se ne može zamisliti Panteon najutjecajnijih ruskih pisaca. Jer, svojim prvim romanom „Jedan dan u životu Ivana Denisoviča" on je razbio tabu teme staljinističkih logora koji je bio nadvijen nad sovjetskom literaturom. Rafinirano je izgradio priču opisujući jedan sretan dan svog junaka u gulagu. Dobro se sjećam kako su prijatelji mog oca – sovjetske diplomate – za stolom uz jelo raspravljali o tome govoreći kako je knjiga nanijela veliku štetu Sovjetskom Savezu. „Ivan Denisovič" je zaista bio osuda staljinizma.

Još veći utjecaj je Solženjicin ostvario na čitavu europsku politiku kada je na Zapadu objavio knjigu „Arhipelag Gulag". To djelo u kojem su dokumentirani užasi sovjetskih logora ni po čemu ne zaostaju za „paklenim" poglavljima Danteove „Božanstvene komedije". Čitao sam je noćima na jednoj stolici u Varšavi kod roditelja moje poljske supruge i bojao sam se da je ponesem u Moskvu. Bila je to prava bomba, koja je, na koncu, uništila dugo oduševljenje europske ljevice za euro-komunizam – umjereni ali ipak prosovjetski komunizam. Te dvije sjajne knjige su dovoljne da se prepozna Solženjicinova genijalnost i značaj.

Viktor Jerofejev

Viktor Jerofejev

Utopija „ruskog svijeta"

S drugim djelima stvari stoje malo kompliciranije. Već u pripovijetci „Matrjonino dvorište" se vide ideološki tonovi konzervativnog „povratka korijenima" koje je, doduše, bilo protiv vladajuće ideologije SSSR-a, ali istovremeno i protiv modernih zapadnih vrijednosti. Razotkrivanje sovjetskih zločina je kod Solženjicina išlo zajedno s odbacivanjem liberalne europske alternative. Nudio je još samo put u novu utopiju „ruskog svijeta".

Solženjicin, kojeg su Sovjeti nekad protjerali na Zapad, sve više se suprotstavljao modernoj zapadnoj demokraciji. Riječ „pluralizam" je za njega bila pogrdna. Orijentirao se prema kršćanskim vrijednostima onako kako ih je shvaćao. Vjerojatno nije bio veliki filozof koji prodire u tajne ambivalentne ljudske prirode. Predlagao je da se ljudi starim metodama liječe kako bi se vratili „pristojnom životu".

I tu ga je prisvojio predsjednik Putin. U privatnom razgovoru nakon Solženjicinovog povratka iz egzila, njih dvojica su se složili da Rusija treba okrenuti leđa europskom putu. Autor knjige „Arhipelag Gulag"  - s besmrtnom logorskom zapovijedi „ne vjeruj, ne boj se, ne moli", vjerovao je bivšem pukovniku KGB-a, koji je radio za organe represije i sebe ovlastio da uspostavi „ruski svijet" prema svojim idejama. To je izazvalo ogorčenje oporbe – i obradovalo sve zagovornike Rusije kao velesile.

Smije li jedan veliki pisac griješiti? Jedan stvarno veliki? – pitali su neki. Netko bi rekao da je Solženjicin napisao i mnoge male knjige, poput historijskog epa „Crveni točak", serije romana o revoluciji. Da, i njegovi uporni arhaični eksperimenti s ruskim jezikom katkada djeluju smiješno. Ali, značaj nekog pisca određuju njegove najbolje knjige. Solženjicin je posljednji ruski pisac s kojim je i završena velika moralna tradicija u ruskoj literaturi. Njegova osoba i djelo su važna pozornica za kontroverze o Rusiji. Za njega će se znati i za 100 i za 200 godina.

Viktor Jerofejev (1947) je ruski pisac. Godine 1979. je isključen iz udruženja pisaca SSSR-a. Njegov roman „Moskovska ljepota" (1990) objavljen je na 27 jezika. Živi u Moskvi i kritički prati politiku ruske vlade i predsjednika Vladimira Putina.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

 

Preporuka uredništva

WWW-linkovi