Za prava gay sportaša nitko "nije nadležan"

„Robby danas ponovo igra za Los Angeles Galaxy“, priča Leviathen Hendricks. Zastaje na trenutak, uzbuđen je, a onda nastavlja: „Kada je izašao na teren, stadionom se prolomio aplauz.“ Hendricks je Amerikanac iz Londona, glasogovornik Saveza gay igara. Ova organizacija svake četiri godine organizira sportske igre na kojima sudjeluju homoseksualci iz cijelog svijeta. Priča o nogometašu Robbyju Rogersu ga posebno pogađa.

Naime, Rogers je nastupao u engleskoj Premier ligi, a početkom godine je otvoreno priznao da je homoseksualac. Istovremeno je sa samo 25 godina objavio da završava karijeru. Nekoliko mjeseci kasnije on se međutim ipak vratio na nogometni travnjak u dresu tima iz Los Angelesa. Time je on postao prvi profesionalni nogometaš u povijesti Sjedinjenih Država koji je javno progovorio o svojoj homoseksualnosti.

Aplauzi koje on sada dobija za svoj potez Hendricksu su dokaz za neutemeljenost strahova homoseksualnih sportaša. Teza je jasna i davno postavljena – tko god progovori o svojoj homoseksualnoj orijentaciji, time će ugroziti karijeru i riskirati odbacivanje od strane suigrača i navijača. „Strah dolazi zbog događanja poput onih koje sada imamo u Sočiju“, smatra Hendricks.

Zakon protiv „homoseksualne propagande“

U crnomorskom gradu se od 7. do 23. veljače održavaju Zimske olimpijske igre. Međunarodni olimpijski odbor suočen je s kritikama zbog dodjeljivanja domaćinstva ovom gradu. Glavna zamjerka – osobe drugačije seksualne orijentacije u Rusiji su diskriminirane pa i krivično gonjene. Zakon koji je proteklog ljeta potpisao Vladimir Putin zabranjuje pozitivno izražavanje o „netradicionalnim seksualnim vezama“ u nazočnosti maloljetnika, ali i na javnim mjestima, uključujući i internet. Novčane kazne su drakonske, a pogađaju i strane državljane.

Leviathen Hendricks je pokušao o tome razgovarati s predstavnicima Međunarodnog olimpijskog komiteta. No ova krovna olimpijska organizacija se ne osjeća odgovornom za ta pitanja, mada u svom manifestu ističe „borbu protiv svih oblika diskriminacije“. Opravdanje Odbora je činjenica da je sporni zakon u Rusiji donesen tek nakon što su Sočiju dodijeljene Igre. Hendricks naprotiv misli da bi potencijalni organizatori morali jamčiti ljudska prava i tijekom Igara.

Kuća ponosa

Prethodne Ljetne olimpijske igre u Londonu, zimske u Vancouveru kao i Europsko nogometno prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini imali su na marginama i jednu novinu. Hendricks je osobno pomagao u postavljanju takozvanih Kuća ponosa (Pride House) u gradovima u kojima su održavana natjecanja. „To je društveni prostor u koji svako može ući, bez akreditacije“, objašnjava. Navijači, sportaši, novinari, svi su dobrodošli na izložbe o homoseksualnim, biseksualnim ili transseksualnim sportašima, kao i na večernje rasprave o toleranciji u sportu.

Na Olimpijskim igrama u Londonu prošle godine bilo je 12.000 sportaša, a samo je njih 23 javno priznalo da su drugačije orijentacije od „tradicionalne“. Njemačka natjecateljka u mačevanju Imke Duplitzer jedna je od onih koji su skupili hrabrost. Poslije napornog dana takmičenja posjetila je londonsku Kuću ponosa. „U pravilu natjecatelji rijetko zalutaju do ovog mjesta, ali iako je tako, ovo je važan signal da postoje i homoseksualni sportaši“, rekla je ona.

Nigdje nema podrške

Kuće ponosa vjerojatno neće biti u Sočiju. Lokalna vlast Krasnodara je još prošle veljače odbacila ovakvu inicijativu. Poslije te odluke, Hendricks je pisao Međunarodnom odboru, ali odgovor koji je dobio bio je ignorantski. „Ne možemo voditi računa o svim posebnim zahtjevima“, odgovoreno mu je.

„Pisali smo i raznim nacionalnim olimpijskim odborima“, priča nam Hendricks o novoj taktici. Nada se da će neki od njih dozvoliti da se u njihovim prostorijama u Sočiju organizira Kuća ponosa. Ali za sada je i tamo ovaj aktivist naišao na zid šutnje. Na kraju je potegao posljednji adut – online-peticiju, kojom će, nada se, izvršiti pritisak i na nacionalne olimpijske odbore. A do početka održavanja Zimskih olimpijskih u Sočiju ostalo je manje od tri mjeseca.