Zašto je hrvatska državna uprava neučinkovita? | Politika | DW | 24.07.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Zašto je hrvatska državna uprava neučinkovita?

Komentatori reformskih poteza nove vlade u području javnog sektora uglavnom se slažu s javnim mnijenjem kakvo je iskazivano u svim dosadašnjim istraživanjima – još uvijek ništa ne sluti na istinske promjene.

Reforma javne i državne uprave, smanjenje broja ovlaštenih tijela i zaposlenog ljudstva, pojeftinjenje i reorganizacija pripadajućih servisa radi veće efikasnosti – toga smo se u Hrvatskoj naslušali posljednjih tjedana, jednako prije i poslije nedavno održanih parlamentarnih izbora. Štoviše, moglo bi se reći kako je posrijedi već stara, prokušana mantra. No dolazi vrijeme da se podvuče crta i vidi na koji se način kani realizirati obećano. Zasad nova Vlada RH istupa naoko vlastitim primjerom – Hrvatska će ubuduće imati 16 umjesto 20 ministarstava.

Istina je da se mogla pritom čuti i ponovljena najava o reduciranju broja općina, njih 555 u Hrvatskoj, računajući tu i 128 upravnih jedinica sa statusom grada. Usput se spominje i opcija redefiniranja županijskog i regionalnog ustroja, no sve ono između u pravilu izostaje. Nema puno riječi o javnim poduzećima, državnim agencijama, turističkim zajednicama, komunalnim servisima i mnogočemu drugom. No za početak upada u oči da se temi pristupa isključivo s aspekta kvantiteta, ne i kvaliteta. Jer u protivnom bi se valjda ipak polazilo od cilja i mogućnosti boljeg poslovanja u različitim konkretnim kontekstima raznih segmenata uprave, umjesto od dojma o ciframa u totalu.

Izrazita sektorska fragmentiranost

„Rasprave o broju zaposlenih u javnom sektoru samo zahvaćaju dio problema, ali mu ne prilaze na pravi način. Broj ukupno zaposlenih u javnom sektoru ne odskače od broja u drugim zemljama EU-a, kao ni broj ministarstava. Ipak, istina je da je kvaliteta zaposlenih suboptimalna, a zbog toga, kao i zbog odsustva i nerazvijenosti metoda rada i drugih instrumenata - koordinacije, povezivanja i timskog rada, te strateškog odnosno projektnog upravljanja i financiranje - pati i djelotvornost uprave“, rekla nam je o tome Anamarija Musa, stručnjakinja za javnu upravu s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Plenković je najavio ozbiljnu reformu državne uprave

Plenković je najavio ozbiljnu reformu državne uprave

Musa je dodala i kako smatra da je broj od 5.806 organizacija u javnom sektoru općenito zaista prevelik, naročito tamo gdje se uočava sektorska izrazita fragmentiranost: „Zgodan primjer je sustav srednjih škola u RH – u Gradu Zagrebu ima 20 gimnazija, od kojih su nerijetko po dvije u jednoj zgradi, svaka u svom turnusu. Znači, dvostruka administracija, dok broj učenika i profesora može biti samo isti. Što se tiče lokalnih jedinica samouprave, one imaju svoju demokratsku ulogu – da građani sudjeluju u obavljanju javnih poslova - ali u RH se sustav izvitoperio. Na lokalnoj razini ogroman broj malih općina je neefikasan, nema resurse za obavljanje zakonom dodijeljenih poslova, i predstavlja kočnicu razvoju."

Javni sektor kao ispuhana mješina

U globalu, umjesto da javni sektor bude entuzijastičan i energizirajući skup ljudi i organizacija koje vuku državu k modernosti, Anamarija Musa ga uspoređuje, izuzevši neke svijetle primjere, s – ispuhanom mješinom. Zaobilazi se primat znanja, transparentnosti, demokratičnosti, a u korist stranačkih i privatnih interesa. I politolog Zdravko Petak sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, ekspert za javne politike, napominje za DW da svakom zahvatu mora prethoditi „policy“ okvir, tj. razrada jasnog cilja i načina budućeg rada uprave: „U protivnom, ovdje još ne vidim jasnu namjeru s definiranim operativnim politikama za naredne četiri godine.“

„Možemo povezivati neke općine ekstremno niskih kapaciteta“, nastavlja on, „ili u državnoj upravi unapređivati mehanizme vertikalne i horizontalne koordinacije, no sve to zahtijeva prethodnu stručnu profilaciju." Ukupno, ovaj naš sugovornik nije impresioniran dosadašnjim pokazateljima reformskih namjera, naprotiv. I on ističe da će takav pothvat biti znatno uvjerljiviji kad bude polazio od cjelovite mape aktualnih pozicija i ciljanih poteza u općem interesu najšire zajednice. A tek onda dolazi na red kvaliteta monitoring i procjena učinaka, no čije mogućnosti također valja osigurati unaprijed.

Jadranka Kosor (picture-alliance/dpa/A. Safadi)

Jadranka Kosor

Naposljetku, u želji da ovu problematiku osmotrimo s različitih kutova, za mišljenje smo priupitali i nekadašnju hrvatsku premijerku Jadranku Kosor. Ona pak dosta oštro procjenjuje navedene poteze nove Vlade RH s istim dosadašnjim predsjednikom na čelu, Andrejem Plenkovićem. „Vidim promjene samo na riječima, ništa suštinski. Smanjuje se broj ministarstava, ali broj tamo zaposlenih ostat će isti. To je puka 'kozmetika' s efektom isključivo na papiru. U svoje vrijeme imala sam u vladi jasno načelo '2 za 1', odnosno pravilo da ne možemo zaposliti nijednog novog radnika u javnom sektoru, dok odatle prvo ne odu dvojica starih“, kaže ona.

Nabujalost sektora zbog raznih partikularnih interesa

Kosor je naglasila da legitiman cilj reforme javnog sektora treba biti smanjenje budžetskih troškova, ali se u prvom planu svakako mora isticati povećanje njegove djelotvornosti. O  postizanju takvog cilja moći će najbolje prosuditi sami građani, korisnici i platiše usluga javne i državne uprave. „No vidjet ćemo što će se poduzeti već kad na red dođu općine i županije, ako dođu. Njihov broj je nabujao vremenom zbog raznih partikularnih interesa, pa trebamo ozbiljno zasijecanje od kojeg gotovo svi unaprijed zaziru. Ali to će biti prvi pravi test utemeljenja reforme“, mišljenja je Jadranka Kosor.

Ispod crte koju smo spomenuli na početku, dakle, po mišljenju naših sugovornika nije ostalo ništa posebno. Kad je riječ o netom poduzetom s vrha, i dalje imamo posla tek s alibi-koracima. Hrvatska javna i državna uprava na taj način neće postati bolja, niti korisnija narodu koji prema svim istraživanjima na taj sektor gleda izrazito skeptično. Uvriježilo se tako i gledište da je u pitanju područje koje svakom izbornom pobjedniku služi kao plijen za diobu sinekura i brojnih utjecajnih te unosnih ovlasti. A problem leži i u činjenici da izborni gubitnici zbog toga nipošto ne završavaju na kruhu i vodi. Tko je u priči o stranačkom i javnom interesu pravi stalni gubitnik, e to već uopće ne treba pojašnjavati.

Preporuka uredništva