Wajdi Zlatni medvjed za životno djelo | Kultura | DW | 20.02.2006
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Wajdi Zlatni medvjed za životno djelo

Dobitnici dva Zlatna medvjeda bili su poznati još i prije nego što je 56. Berlinale počelo: dobitnici počasnih Zlatnih medvjeda za životno djelo, redatelj Andrej Wajda i glumac Ian McKellen.

Andrzej Wajda

Andrzej Wajda

Sir McKellen je jedan od legendarnih britanskih glumaca kojeg će se šira publika sjećati iz trilogije „Gospodar prstenova“ u ulozi Gandalfa. Dobitnik Zlatnog lava na venecijanskom festivalu i Europske filmske nagrade, dugogodišnji član legendarnog poljskog sindikata Solidarnošć: Andrzej Wajda je, pak, bez dvojbe, jedan od najznačajnijih i najpoznatijih europskih redatelja današnjice. Rodjen je 1926. u jednom malom gradiću na istoku Poljske kao sin učiteljice i profesionalnog vojnog časnika palog kao žrtva ruskog masakra nad poljskim vojnicima u Katynu.

„Moram reći da sam uvijek živio za budućnost i uvijek sam se zanimao za sutra a ne za jučer. To je obilježilo moj život“, kaže za sebe Andrzej Wajda.

Već preko pola stoljeća taj je 80-godišnji redatelj jedna od najzanimljivijih ličnosti istočnoeuropske kinematografije. U više od 30 filmova on je kritički pratio, dokumentirao i komentirao političke prilike u svojoj zemlji. Na Zapadu Wajda slovi kao politički neovisan, dugo godina cenzurirani redatelj. Tu sliku su stvorili filmovi “Kanal”, “Pepeo i dijamant” i “Čovjek od mramora” u kojem daje tmurnu sliku staljinizma u Poljskoj:

“Nisam htio prihvatiti ondašnju stvarnost u socijalističkoj Poljskoj i pokušao sam taj svoj stav izraziti i u mojim filmovima.”

U svom redateljskom prvijencu, “Generacija”, Wajda se bavi poljskim pokretom otpora. „Kanal“ tematizira Varšavski ustanak. Taj film u Cannesu je nagradjen za najbolju režiju i naveliko hvaljen, baš kao i „Pepeo i dijamant“. Oba filma nisu samo dio trilogije o Drugom svjetskom ratu nego su i dokazi koliko je Wajda značajan za europski politički film.

Već na početku njegove karijere ocrtava se Wajdin specifični redateljski koncept kojemu je – unatoč vrludanjima u žanrovima i stilovima – do danas ostao vjeran. Njega prvenstveno zanimaju moralno-politički sukobi izmedju pojedinca i društva, a oni se obično odvijaju u kontekstu poljske povijesti. Za angažiranog redatelja je to uvijek značilo baviti se aktualnim sukobima, a to je pak značilo i sukobljavati se s članovima staljinističke nomenklature. 1977. u svom filmu „Čovjek od mramora“ povlači bespoštednu bilancu kulta „radnog heroja“ i koristi je za radikalnu kritiku vladajućeg režima.

„Čovjek od mramora je bio moj najhrabriji i najriskantniji film. Komunističke vlasti su držale da je Poljska zemlja radnika i seljaka. To je pretpostavljalo da su radnici i seljaci zadovoljni s vlašću, pa je bilo nedopustivo i nemoguće da je jedan radnik nezadovoljan svojim pretpostavljenima.“

Četiri godine kasnije ta kritika se nastavlja u djelu „Čovjek od željeza“ – filmu u kojem Wajda daje svoju verziju štrajka lučkih radnika u Gdanjsku čime zauzima direktni stav prema osnivanju sindikata „Solidarnošć“:

Nekoliko tjedana nakon pojavljivanja spornog filma „Čovjek od željeza“ 1981., u Poljskoj je proglašeno izvanredno stanje. I dok Wajdin film s jedne strane postaje žrtvom cenzure u Poljskoj i ne smije se prikazivati, u Cannesu za njega dobija Zlatnu palmu. On i dalje smije putovati u inozemstvo i tamo raditi kao redatelj – izmedju ostalog i u Francuskoj gdje snima „Dantona“, filmsku parabolu o demokraciji i slobodi. Nakon sloma komunizma 1989. vraća se u svoju domovinu, Poljsku:

Posljednjih godina postaje mirniji. Njegovi noviji filmovi ne nastavljaju se na uspjehe prethodnih. Pogotovo mladja publika pokazuje malo interesa za Wajdine teme obradjivanja suvremene povijesti, ali ovaj 80-etogodišnji redatelj smatra da je upravo mračnim stranama poljske povijesti koje su dugo bile tabuizirane mjesto na filmskom platnu. Primjer: ružno lice Poljske u kolaboraciji s fašistima tijekom Drugog svjetskog rata kojim se bavi Wajda u jednom od svojih zadnjih filmova „Osuda Franciszeka Klosa“. Ili latentni antisemitizam u njegovoj domovini kojeg dokumentira kasno otkriće pogroma u Jedwabneu:

„A što sloboda danas znači? Sloboda u današnjoj situaciji znači odgovornost. Tek možemo preuzeti odgovornost za naša djela jer tek sada živimo u slobodnoj zemlji.”