Vulin kao Vučićeva melankolija | Politika | DW | 24.04.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Vulin kao Vučićeva melankolija

Zašto Aleksandar Vulin voli javno reći sve ono što pripiti Srbin u kavani izlane tek poslije pete runde? Odgovor je jednostavan: zato što mu to odobrava Vrhovni komandant, piše u svom komentaru Dragoslav Dedović.

Baš bi me zanimalo što bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odgovorio na neizgovoreno novinarsko pitanje – što je njemu Aleksandar Vulin? Ministar obrane Vlade u zemlji kojoj je on predsjednik? Ma nije valjda samo to?

Priča ide ovako.

Ministar obrane najavi privatni posjet susjednoj državi, odnosno tamošnjoj manjini, a da prethodno nije priupitao vlasti te zemlje. To, hoće li on tamo ili neće, ne ovisi od nekih tamo ministara neke tamo zemlje Hrvatske, nego od njegovog Vrhovnog komandanta, aktualnog predsjednika države. Dakle predsjednika Srbije, a ne Hrvatske. Što to znači? Da će Vulin na tenku u Hrvatsku, članicu Sjevernoatlantskog pakta, ne pitajući nikoga? Osim svog Vrhovnog komandanta? Na sve to se službeni Zagreb naljuti i zabrani Vulinu lično i osobno pojavljivanje diljem Lijepe njihove.

Vidim, Vulin se nije nešto zabrinuo. Kao ministar obrane je uoči Dana vojske u nedjelju na Kalemegdanu organizirao ispaljivanje glasnih ćoraka iz topovskih cijevi. To se zove svečana salva. Ali pošto je riječ o Vulinu, slika ispaljivanja glasnih ćoraka ima neodoljivu simboličnu težinu.

Zašto li Aleksandar Vulin voli javno izgovoriti sve ono što pripiti Srbin u kavani prevali preko usana tek poslije pete runde? Odgovor je jednostavan: zato što mu to odobrava Vrhovni komandant. Za Vulina ne važe ni ministarska etiketa, ni pravila međudržavnog protokola, ni diplomatska umjerenost. Njega inspirira Vrhovni komandant. I to, po svemu sudeći, ne toliko ovaj pomalo frazeološki nastrojeni, ukrućeni Europejac, koliko onaj mladi Alek koji u društvu Zvezdinih huligana u Zagreb ide na makljažu zvanu nogomet.

Dobro, možemo onda zaključiti da Vulin u Vladi uživa privilegiju koju Šešelj uživa izvan Vlade – on opslužuje melankolično sjećanje Vrhovnog komandanta na sebe mladog, agresivnog i britkog. Ti što viču su glasnogovornici potisnutog šovinizma koji Vučić racionalnim diskursom poprilično vješto prekriva.

Serbien Belgrad Dragoslav Dedovic (privat)

Dragoslav Dedović, dopisnik DW-a iz Beograda

Kako inače objasniti da predsjednik Vučić u razgovoru s medijima najavljuje recipročne mjere jer ne smatra da je Vulin učinio nešto neprimjereno, nego da je Zagreb uveo verbalni delikt, sankcionirajući Vulinovo ponašanje?

U svemu ovome teško je doći do racionalnog jezgra šešeljevsko-vulinovskog proizvođenja dimne zavjese iza koje se umjesto banalne svakodnevnice naziru uzbudljive devedesete.

U Hrvatskoj postoji vukovarsko-dubrovačko-kninska ratna trauma iz devedesetih, veliki pravednički gnjev koji je hrvatska pobjeda pretvorila u mitsko mjesto nacionalnog i državnog identiteta. Na taj kompleks se nakalemila i blajburška trauma. Empatija za srpske žrtve u tom konceptu nije predviđena.

Rat je prošao ali gnjev je samo donekle mukotrpno preinačen u mirnodopsku nelagodu. Potisnutu traumu je lako po potrebi aktivirati. Svako šešeljevanje u Beogradu obnavlja hrvatsku traumu, bez obzira što je Šešelj politički marginalac.

Tako proizveden gnjev biva često nepravedan prema Srbima generalno, a najprije prema onima u Hrvatskoj, čak i ako nikada nisu šešeljevali. Kada posle Šešelja uslijedi i Vulin onda se može govoriti o serijskom iritiranju hrvatskih traumatičnih sjećanja.

S druge strane, i Srbi imaju izuzetno značajno traumatično mjesto u identitetu, starije i po opsegu zločina veće – Jasenovac. Svako ustaško divljanje u okolini Jasenovca obnavlja tu traumu. Zato su dvojica hrvatskih hosovskih ekstremista koji razmotavaju svoju zastavu s ustaškim pozdravom u Srbiji prvorazredni skandal, mnogo uočljiviji od stava brojnih hrvatskih antifašista i umjerenih građana.

Zabranu ulaska u Hrvatsku Vučić je doveo u vezu s njegovim jasenovačkim diskursom: „Kao da se Srbima brani da govore o najstrašnijem zločinu na prostorima bivše Jugoslavije u posljednjih sto godina." A šef srpske diplomacije Ivica Dačić je rekao da je „Za dom spremni" kod Jasenovca isto što i „Sieg Heil" u Auschwitzu.

Tako Zagreb fokusira neodgojenu agresivnost Šešelja i Vulina, a Beograd ustaše kod Jasenovca.

U srpsko-hrvatskom odnosu je odlučujuća autoviktimizacija na obje strane – mehanizam koji isključuje empatiju za žrtve „naših" zločinaca i kritičko sagledavanje vlastitih ideoloških alibija za zločine. Zato je srpsko-hrvatski politički teatar pun distorzija, kričav i mnogim promatračima sa strane potpuno zagonetan.

U svemu ovome Vučić dobiva ponešto na domaćem terenu – homogenizacijom. A na strateškom planu može biti samo gubitnik. Svaki novi vulinovsko-šešeljevski razlog zbog kojeg bi Zagreb imao dobru priliku zakočiti beogradsko približavanje Bruxellesu bio bi ravan autogolu. Jer je Vučić čak i svojim nacionalno naelektriziranim biračima obećao više mrskog Zapada u srpskom novčaniku.

Naposljetku, ostaje mi dilema – što je Vulin Vučiću? Dvorska luda koja izgovara sve što bi kralj rado sasuo u brk susjedima, ali ne smije jer bi pokvario mirotvorni imidž? Univerzalno zapeti luk koji smišljeno odapinje strijele umočene u otrov prošlosti da bi naciljao susjedova bolna mjesta? Pa kada Vučića zaboli njihovo kurčenje, da njih zaboli Vulin?

U svakom slučaju, izgleda da je Vulin kao višenamjensko oružje s logističkom podrškom izgrednika Šešelja veća prijetnja za Zagreb nego sva četiri dodatna MIG-a koji bratskoj Srbiji poklanja bjeloruski usmjereni demokrat Lukašenko.

Ako Vulin simbolizira predsjednikovu potisnutu traumu, nastalu napuštanjem radikalskih pozicija, onda je ministar obrane s privatnim stanom kupljenim od čudotvornih kanadskih para, dugoročno gledano, krajnje destruktivan za racionalni dio Vučićeve politike.

 

Preporuka uredništva